Epska priča o izmještanju, iskorištavanju, bijegu u slobodu i pripadnoj kazni, već zbog činjenice da se oslanja o vizuru nilskog slona – aktivnog pripovjedača, čije reminiscencije slijedimo, sugerira poremećaj uvriježenih tokova i procedura. Promjene fokusa, pripovjedna nesigurnost, izmjena formi i postupaka, umetanje inserata dokumentaraca, reportaža pa i animiranih filmova, tvori amalgam impresija proisteklih iz proturječnih iskustava. Eksperimentalno intonirani okvir filma postepeno se rastvara prema narativnim uporištima, čijim ispreplitanjem naslućujemo geografsko-vremenske koordinate priče – metonimijskog iskaza destruktivne sile kapitalističke eksploatacije.

Što tu radi snimka Pabla Escobara, postat će jasno napredovanjem pripovjedne linije prema pogubnu utjecaju konzumerističkih i kolonijalističkih pretenzija na, ne samo prirodnu, već i društvenu ravnotežu. U praksi su procesi identični, odvijali se oni u Kolumbiji, ili ma kojem zakutku svijeta. Na prvi pogled možda ekscentričan, Pepe je film o sistemskom nasilju, implicitno sadržanom u njegovoj hijerarhičnoj strukturi. Pritom se humorni momenti i upletena ironija nadaju kao jedan od dostupnih oblika otpora, dok epizode susretanja lokalnog stanovništva i zalutalog naslovnog nilskog konja rezultiraju komičnim nepodudarnostima slike i opisanog prizora. Bit će to doduše zametak tragične eskalacije čija je podloga suštinsko nerazumijevanje. Performativni moment proizašao iz intermedijalnih premrežavanja nesvodivih razina stvarnosti, neprekidno upućuje na međuovisnost sustava, čiji se poremećaj koncentrično širi na nove zajednice. Na širem planu, Pepe ilustrira potencijale kreativne zaigranosti u narativnom filmu, koji još uvijek može nadići unaprijedne zadatosti.