U jednom od svojih posljednjih intervjua za BBC iz 1993. godine, britanski umjetnik, filmaš, pisac i aktivist Derek Jarman (1942. – 1994.), svjestan da se približava kraju života, izjavio je da bi, kad ga više ne bude, želio ispariti i sa sobom odnijeti svoja djela: „potpuno nestati.” Jarman pritom opisuje svoj sljedeći i posljednji film Plavo, zamišljen kao posveta francuskom umjetniku Yvesu Kleinu, tvorcu specifične plave, te kao svojevrsni autoportret. Ekran bi bio obasjan bogatom i vibrirajućom plavom bojom, dok bi zvučni pejzaž ispunjavala glazba, dijalozi, poezija i Jarmanovi bolnički zapisi, na što je novinar uskliknuo: „Što, zaboga, mislite pod ‘praznim plavim filmom’?”

Prije nego što mu je u prosincu 1986. dijagnosticiran HIV, Jarman se već neko vrijeme bavio međunarodno poznatom Kleinovom plavom (International Klein Blue – IKB). Poznat po svojim jednobojnim djelima u ultramarin plavoj, ružičastoj ili zlatnoj, Klein je o plavom napisao: „Isprva ne postoji ništa, zatim postoji duboko ništavilo, a nakon toga plava dubina.” Kao i Klein, Jarman je bio inspiriran paradoksom plave: bojom plavih horizonta i plavih usana. Plava, boja nematerijalnog, elektriciteta, nuklearnog rata – straha od atomskog uništenja koja je obilježila Kleinovo doba – boja otrova i toksina. Plava, boja mistike, duhovnosti i transcendencije – boja, prostranstvo i nepoznatost neba i mora.

Vizualno film čini nepromjenjivo i snažno plavo prostranstvo, dok se u auditivnoj naraciji razvija slojevita, poetski intonirana priča o plavoj kao (dosanjanom) liku i plavoj kao boji. Film kao da rekreira Jarmanovu osujećenu perspektivu u trenutku kada zbog bolesti potpuno ostaje bez vida i mora se osloniti na svoj sluh. Za svoj posljednji film okupio je niz dugogodišnjih suradnika i prijatelja, među kojima su poznati engleski glazbenik Simon Fisher Turner,  producent James Mackay, te glumci Nigel Terry i Tilda Swinton u ulozi naratora. Ovo će ujedno biti i prvi put da se Plavo prikazuje u Hrvatskoj.

Kako detaljno opisuje John Winn u svom eseju „Performing Death: Derek Jarman’s Medial Blues“, Jarman je od samog početka učinio film transmedijskim: prenio je celuloid – metaforičkog nositelja smrti i utjelovljenje tijela koje slabi pod bolešću (kao što se i filmska traka grebe, oštećuje i vremenom troši) u digitalne medije, da bi se mogao ponovno i ponovno rađati, oživljavan titrajima frekvencija.