Desetogodišnji Danny Madigan živi u jednom od sumnjivih kvartova u New Yorku s majkom Irene. Nakon očeve smrti, utjehu pronalazi u akcijskim filmovima u kojima heroji uvijek pobjeđuju. Jednoga dana Dannyjev prijatelj Nick – vlasnik kina i projekcionist, poziva ga na pretpremijeru novog nastavka pustolovina Jacka Slatera, Dannyjeva omiljenog akcijskog junaka. Pritom mu poklanja zlatnu kartu Harryja Houdinija, koja će ga transportirati direktno u Slaterov fikcionalni svijet.

Posljednji akcijski junak visokobudžetna je parodija američkih akcijskih filmova osamdesetih, a potpisuje je John McTiernan, redatelj koji je filmovima kao što su Predator (1987) i Umri muški (1988) pomogao oblikovati žanr. No za razliku od spomenutih naslova, Posljednji akcijski junak bio je komercijalni i kritički promašaj, toliko neuspješan da ga se koristi kao školski primjer svega što može poći krivo u razvoju projekta, od njegove pretprodukcije do plasmana.

No vremenska distanca i nostalgija čine čuda za neke filmove, pa tako ni Posljednji akcijski junak iz današnje perspektive ne izgleda ni upola toliko loše. Naprotiv – sve ono što je bilo predmetom kritike, kao što su tonalna neujednačenost i upuštanje u stvari koje se naizgled kritizira, danas djeluje kao prednost, a dodatno osvaja domišljatim konceptom, duhovitim dijalozima i šarmantno autoironičnim nastupom Arnolda Schwarzeneggera u ulozi Jacka Slatera.

U kontekstu ciklusa Posljednji akcijski junak zanimljiv je jer začarana ulaznica postaje katalizatorom odrastanja, pokazujući do koje mjere eskapističke predodžbe akcijskih junaka „većih od života“ oblikuju kulturne koncepte dječaštva i muškosti, baš kao što vile, princeze i vještice u bajkama oblikuju one vezane uz djevojaštvo i ženskost.