Nakon iznenadnog dobitka na lutriji Franz, mladi gej muškarac iz radničke klase, upoznaje Eugena, imućnog mladića iz visokog društva koji ga uvodi u svoj svijet. No Eugenova ljubav zapravo je paravan, a njegova namjera je iskoristiti Franzovu naivnost i želju za pripadanjem kako bi obiteljsku tvornicu spasio od sigurne propasti.

Pravo jačeg na slobodu svojevremeno je navukao bijes dijela gej zajednice zbog negativnog prikaza njihove kulture i članova, a zazor prema percipiranoj poruci filma bio je toliki da ga je čak i Vincent Canby, filmski kritičar za New York Timesa i gorljivi pobornik Fassbinderova djela, odlučio ne recenzirati. No sam Fassbinder negirao je da je homoseksualnost tema filma, „homoseksualnost je u filmu nešto posve normalno i problem je nešto sasvim drugo“.

Pravo jačeg na slobodu prije svega je film o eksploataciji i dehumanizaciji potlačenih u odnosu proletarijata i kapitalističke klase, o licemjerstvu buržujskog društva koje se zgraža nad manirima za stolom dok pod njime aktivno pljačka nemoćne. Simbolizam toliko izravan da ga je kritičar Ralph Tyler u New York Timesu nazvao agitpropom u šalu od perja.

No glavno sredstvo represije ovdje nije novac; Fassbinderu je zanimljiviji način na koji se ljubav koristi kao mehanizam moći za održavanje statusa quo. U njegovim filmovima ljubav je uvijek valuta, no trgovanje emocijama u liku Franza dobiva svoj najdoslovniji izričaj. Za razliku od Marije Braun, Franz u svom životu nema prave ljubavi, emocije su pitanje čiste transakcije i dio arsenala kojim buržujska klasa od radnika otuđuje novac, vrijeme i rad, a njegova vrijednost kao ljudskog bića traje onoliko dugo koliko od njega postoji financijska korist. Dinamika je to u odnosu moći koja se kod Fassbindera ponavlja čak i unutar potlačenih skupina te nadilazi rasu, rod i seksualnost.