Priče židovskih migranata u New Yorku, stvarne i izmišljene, koje je Akerman preuzela iz izvora u rasponu od priča Isaaca Bashevisa Singera do pisama objavljenih u jidiškim novinama. Akerman je izjavila kako je istražujući povijest židovskih migracija nastojala samoj sebi objasniti sudbinu i traumu vlastite obitelji, koja je uslijed Holokausta dijelom stradala, odnosno bila se prisiljena raseliti.

Za razliku od njezinih prethodnih filmova, u kojima je emocije istraživala kroz koreografiju tijela i filmskog jezika, Akerman je ovdje angažirala niz manje poznatih, mahom kazališnih glumaca kako bi ispričala priču o nestaloj i raseljenoj židovskoj zajednici Istočne Europe. Rezultat je zbor polifonih glasova, kojima se kroz humor, ispovijedi i tradicionalne predaje tematiziraju motivi egzila, osjećaja otuđenosti u stranoj zemlji te mogučnost bilježenja, čuvanja i prenošenja sjećanja kroz umjetnost.