Nakon kazališne predstave održane za goste luksuznog odmarališta na neodređenoj lokaciji, muškarac susreće udanu ženu. Govori joj o tome kako su se upoznali na istom (ili sličnom) mjestu, da su se zaljubili i zajedno planirali bijeg, iako ona tvrdi da ga ne poznaje. Muškarac je uporno uvjerava u svoju verziju priče, a sa svakim ponavljanjem koncepti sjećanja i laži, istine i pripovijesti sve se više gube u labirintu hodnika, zrcala i proturječnih iskaza.
Književnost 20. stoljeća na različite je načine nastojala raskinuti s nasljeđem realizma. Među radikalnije inovatore spada pravac francuskog novog romana, čiji je ideolog i praktičar Alain Robbe-Grillet nastojao pročistiti pripovjedanje od psihološke, sociološke i ekonomske dubine i alegorijske, metaforičke i ideološke nadogradnje, koje su čitatelje upućivali da značenje teksta traže u svim smjerovima, osim u njemu samome. Pripovijedanje ne bi trebalo govoriti ni o čemu drugom, osim o samome sebi. Neke od svojih ideja Robbe-Grillet prenio je i u scenarij, odnosno kino-roman Prošle godine u Marienbadu, prema kojem je Alain Resnais snimio svoj glasoviti film.
Tajna na kojoj počiva zaplet – jesu li se On i Ona uistinu sreli – zapravo nije toliko bitna koliko upornost kojom muškarac uvjerava ženu u autentičnost svoje priče, iako ništa – pa čak ni filmski jezik, koji sustavno narušava prostorni i vremenski kontinuitet – ne ide u prilog njegovim tvrdnjama. Stoga će protagonistica, a preko nje i gledatelj, u njegovu priču povjerovati ne zahvaljujući činjenicama, koje se ne mogu dokazati, nego zbog upornosti, ponavljanja i intenziteta kojima joj se obraća. Proces pripovijedanja pritom postaje važniji od sadržaja priče.
Prošle godine u Marienbadu pripovjedni je labirint, nerješiva filmska zagonetka koja se izokreće u samu sebe, ali i jedno od najuvjerljivijih demonstracija moći pripovijedanja da stvara i rastvara svjetove, sjećanja, prošlost i budućnost. Film je osvojio Zlatnog lava u Veneciji, a i danas ga se drži za jedno od ikoničkih ostvarenja modernizma šezdesetih.
