OTVORENJE: FILMSKE MUTACIJE: FESTIVAL NEVIDLJIVOG FILMA XV |

OPENING: FILM MUTATIONS: FESTIVAL OF INVISIBLE CINEMA XV

 PROVIDE PLEASURE LESS GUILT OUTSIDE

kustosica | curator:  Branka Benčić

JEDAN DAN IZAZOVNA | UN JOUR VIOLENTE, Sanja Iveković, 1976., video performans | video performance, c/b, zvuk | b/w, sound, 21’

Instalacija se temelji na dizajnu oglasa objavljenom u ženskom časopisu Marie Claire: prostor izvedbe podijeljen je na tri jednaka dijela, od kojih svaki nosi jedan naslov – Un jour tendre (Jedan dan nježna), Un jour violente (Jedan dan izazovna), Un Jour secrète (Jedan dan tajnovita); i aranžiran je s rekvizitima o kojima se govori u oglasu. Ulazim u srednji prostor, nanosim adekvatnu šminku, povremeno se osvježavam i na kraju mijenjam kostim. Zatim izlazim iz izvedbenog prostora i ulazim u publiku. Tijekom performansa reklamna poruka, čiji tekst govorim, pušta se preko zvučnika. (Sanja Iveković)

Produced by Galleria del Cavallino, Venice, 1976.

FUZIJE | FUSES, Carolee Schneemann, 1964.-67., 16-mm, boja, bez zvuka | colour, silent, 25’

“Susrećući i kombinirajući slike seksualne ljubavi s onima svjetovnog veselja (more, mačka, svjetlost koja ulazi kroz prozor), seksualna je bez ideje o spektaklu, bez ideje o ekspresivnosti, njenim riječima ‘slobodno u procesu koji oslobađa naše intencije od naših koncepata’. Carolee i njen ljubavnik James Tenney izranjanju iz nebuloznih klastera boje i svjetla i vidljivi su u svakom vidu seksualnog zagrljaja… mozaik tijela i tekstura. Svaki element tradicionalnog stag filma je prisutan – felacijo, kunilingus, detalji genitalija i penetracije, seksualnih akrobacija – ipak nema razboritosti i nepristrasnosti koji se obično povezuju s njima. Samo fluidna oceanska kvaliteta koja miješa fizički akt s metafizičkim konotacijama, jako Joycean i jako erotski.

(Gene Youngblood Expanded Cinema; prevela translated by Karla Crnčević)

OSOBNI REZOVI | PERSONAL CUTS, Sanja Iveković, 1982., video, boja, zvuk | colour, sound, 3:40’

Upravo je ovaj rad dobro polazište za moje aktualno čitanje (javne) umjetnosti Sanje Iveković iz dva razloga: zato što je ovaj video dospio u javnost već iste godine kada je i napravljen (bio je prikazan u redovitom mjesečnom programu specijaliziranom za film, 1, 2, 3 u produkciji Televizije Zagreb, a emitiranom širom Jugoslavije), te bi se u tom smislu mogao smatrati ‘javnim radom’; također i zato što vjerujem da ovaj kratki rad (u trajanju od svega 3:40 minute) ilustrira umjetnički rad Sanje Iveković na najpregnantniji način. U njemu ona montira dva skupa slika: prvi je mini performans pred video kamerom u kojem se autorica pokazuje sa zamaskiranim licem; drugi skup čini materijal koji je ona, sada ‘žena bez kamere’, snimila s lokalnog kanala javne/državne televizije koji je emitirao TV seriju o SFR Jugoslaviji. Ona u prisvojeni dokumentarni filmski materijal intervenira naglim rezovima i zaustavlja niz filmskih slika kratkim slikovnim flashevima, a u svakom od njih vidimo kako postupno režući rupe u maski od najlon čarape ogoljuje svoje na početku posve pokriveno lice. Zarezujući u svoje krupne planove u okviru službenog narativa usmjerenog konstruiranju kolektivne memorije bratstva i jedinstva naroda i narodnosti Jugoslavije, ona ne stavlja osobno u opoziciju naspram kolektivnog, već naprotiv otvara mogućnost njihovog su-postojanja. Pritom je, Sanja Iveković, notorna ovisnica o filmu, itekako svjesna da “suština filma ne leži u slikama, već u odnosima među slikama”. Ona ovdje ‘osobne rezove’ izvodi dvostruko: kao prvo, škarama doista odsijeca svoju masku, fizičkim činom koji implicira odustajanja od ‘ženske’ maškarade (koju priziva maskom od crnih čarapa), kako bi nam pokazala svoje ‘pravo lice’, kao drugo, primjenjuje ‘osobne rezove’ u samom procesu montiranja videa, iako ovi ‘rezovi’ nisu faktični, budući da elektronska montaža, za razliku od filma, ne uključuje ručno rezanje vrpce. U svom finalnom izdanju ovaj video je kolaž u kojem su ‘osobne’ i ‘javne’ slike (posuđene s televizije, koja je i sama “kolaž mašina” [Ulmer] nanovo izmiješane rukom umjetnice koja ih je i napravila – kako se to kaže – svojim ‘osobnim potezom’.

(iz eseja Javni rezovi Bojane Pejić, prevela Vesna Vuković)

REMOTE…REMOTE…, VALIE EXPORT, 1973., 16-mm, boja, zvuk | colour, sound, 10’

REMOTE…REMOTE… nije, kao što je rečeno, film o patnji. Glumica (umjetnica) ne pati. Ili to ne pokazuje. Ovo je film o rani. Za ženu koja sama sebe sakati esencija je u rezultatu: u krvi. Ponavljajuća sakaćenja uzrokuju kontinuirano krvarenje, koje ona zaustavlja sišući crvene prste. Pošto krv nastavlja teći, preusmjerava ju u zdjelu mlijeka. Crveno i bijelo. Ovo su tekućine ženskosti: mlijeko (majčinstvo) i menstruacija (seksualnost). Ali barbarska vjenčanja više su od miješanja: ona su metamorfoza. VALIE EXPORT pretvara mlijeko u krv. A tijelo u tragediju. (Regis Michel)

Ljudsko ponašanje u kontrastu sa strojevima (životinjama) uvjetovano je događajima iz prošlosti, što seže unatrag onoliko koliko sežu i ova iskustva. Postoji psihičko paravrijeme paralelno s objektivnim vremenom, gdje molitve krivnje i bijesa, nemogućnosti pobjede, deformacija koje razdiru kožu, osvještavanje samog sebe – imaju konstantne efekte. Pokazujem nešto što prezentira povijest i sadašnjost. (VALIE EXPORT)

(sixpackfilm; prevela | translated by Karla Crnčević)

MEETING POINT, Sanja Iveković, 1978., video, c/b, zvuk | b/w, sound, 5:50’

Umjetnica pleše uz glazbu ispred statične kamere. Pokreće video snimku pokušavajući zaustaviti sliku u trenutku kad jedna točka prekrije drugu. Video se bavi dvjema različitim stvarnostima: unutarnjim prostorom TV slike i aktualnim prostorom gledatelja. Dvije se točke koriste kao vizualni simboli koji ukazuju na odnos među ovim dvjema suprotnostima: između točke na čelu izvođačice (znaka za ‘unutarnje oko’) i točke postavljene u središte ekrana koja predstavlja izvanjsku ‘točku gledišta’.

Produkcija Galleria del Cavallino, Venecija, 1978.

(prevela Tanja Vrvilo)

OPĆA OPASNOST (SAPUNICA) | GENERAL ALERT (SOAP OPERA), Sanja Iveković, 1995., video, boja, zvuk | colour, sound, 5’

 Video se sastoji od snimke emitirane na Hrvatskoj javnoj televiziji u trenucima kada su posljednji projektili lansirani na Zagreb. Video snima španjolsku sapunicu s hrvatskim titlovima i kontinuiranim podnaslovom OPĆA OPASNOST ZAGREB (GENERALNA UZBUNA U ZAGREBU).

Povijesno, Opća opasnost odnosi se na dvostruki rad koji je Sanja Iveković napravila 1995. godine, u vrijeme kada je Hrvatska bila meta raketnih napada jugoslavenske vojske i kada je Hrvatska televizija kontinuirano prikazivala upozorenja, poput: Opća opasnost Zagreb ili Opća opasnost u Valpovu i Belišću (gradovima u sjevernom dijelu zemlje).

Iveković je pronicljivo snimila pojedine isječke ovih snimaka na video, uključujući vrlo popularnu južnoameričku sapunicu (na španjolskom s hrvatskim titlovima) i ulomke iz filma Jean-Luca Godarda Do posljednjeg daha (À bout de souffle) iz 1959. Melodramatične scene iz sapunice s lijepim mladim ženama koje trpe nevolje ljubavi i majčinstva preklapaju se s upozorenjima na neposredne napade. Sličan scenarij odvija se sa scenama iz filma Do posljednjeg daha, gdje središnji lik, mladi kradljivac automobila kojeg glumi Jean-Pierre Belmondo, vozi seoskom cestom. Godard ne prikazuje Belmonda samo kao gangstera, već eksplicitno upućuje na klasični američki model film noira, Humphreyja Bogarta.

Suočene sa stvarnom prijetnjom zračnih napada, dvostruke pripovijesti koje je Iveković snimila u ova dva video rada naslovljenima Opća opasnost predstavljaju uzoran materijal s njihovom rodnom i medijski specifičnom simbolikom. Oštra lucidnost Sanje Iveković u odabiru upravo tih scena donosi u središte pozornosti njezine umjetničke ideje i akciju. Riječ je o iznimnom performativnom činu s obzirom na vanjske okolnosti, ali ujedno i konceptualnom činu koji je umjetnica uvježbavala u brojnim situacijsko-specifičnim performansama gdje koristi interakciju pojedinca i institucionalno, medijski i politički strukturiranog javnog prostora za promišljanje o mehanizmima njegova funkcioniranja i njegovim rizicima.

(ulomak iz eseja Silvije Eiblmayr Sanja Iveković. General Alert; prevela Tanja Vrvilo)

 PRAKSA ČINI MAJSTORA | ÜBUNG MACHT DEN MEISTER | PRACTICE MAKES A MASTER, Sanja Iveković, 1982., video, boja, zvuk | colour, sound, 2:36’

[fragment performansa | fragment of a performance]

To je uznemirujući prizor koji se višekratno prekida. Žensko tijelo odjeveno u crnu haljinu, glave prekrivene bijelom plastičnom vrećicom stoji, posrće, pada, liježe, ponovno ustaje, zauzima pozu, urušava je, spotiče se, pada, leži na podu, raširenih nogu, ponovno ustane i tako dalje. Ponavljajuća radnja odvija se na maloj drvenoj pozornici ispred bijelih zastora u pozadini. Spot svjetlo, jedini izvor svjetlosti u prostoriji, uključuje se i isključuje svakih nekoliko sekundi, svaki put odvodeći scenu u ekstremnu vidljivost bijelog svjetla/bijelog usijanja ili crnilo nevidljivosti. Glazbena podloga početno melodične pjesme koja se pretvara u sve bučniji zvuk upotpunjuje bljeskajući vizualni spektakl padajuće figure. Isprva podsjeća na čin stand-up komedije čija je rutina toliko apsurdna i tako osebujne mazohističke brutalnosti, da je njezina najjasnija namjera prenijeti mračnu, nasilnu stranu slapsticka.

Osobita zazornost 30-minutne izvedbe Sanje Iveković Übung macht den Meister (u doslovnom prijevodu: Praksa čini majstora) zabilježena je u 13-minutnom videu koji dokumentira (i reproducira) izvedbu koja se prvobitno dogodila 1982. u Künstlerhaus Bethanien, u Berlinu. Na plakatu koji je najavljivao izvedbu 33-godišnje hrvatske (tada jugoslavenske) umjetnice bila je bilježnica. Naslov, napisan na njemačkom jeziku učeničkim rukopisom koji krasi korice bilježnice, sasvim otvoreno upućuje na disciplinarnu ustanovu osnovne škole i škole općenito. Drugim riječima, trebali bismo svjedočiti ili shvatiti uprizorenje procesa učenja – u kojem mi,  kao gledatelji učimo u tom procesu da je postizanje majstorstva samo po sebi nemilosrdan, iscrpljujući i besciljni zadatak, lišen svakog zadovoljstva, svakog obećanja napretka.

(iz eseja: Tom Holert, Face-Shifting. Violence and Expression in the Work of Sanja Iveković; prevela Tanja Vrvilo)

PRAKSA ČINI MAJSTORA | ÜBUNG MACHT DEN MEISTER | PRACTICE MAKES A MASTER, Sanja Iveković, izvođačica | performer Sonja Pregrad, 2009., video, boja, zvuk colour, sound, 16:38 [re-enactment]

 Sanja kao autorica prerađuje svoje djelo Practice Makes a Master.

Ja sam ga, kao plesačica, pozvana izvesti.

Upoznajemo jedna drugu, osobno, i rad one druge.

Dobivam video vrpcu i “učim” izvedbu s vrpce. Gledajući vrpcu, promatram i zapisujem razdaljine, ritam, oblike, dis/kontinuitet radnje, evocirane slike.

Predstava Practice prvi put je izvedena u galeriji i tamošnji je prostor bio pretvoren u malenu pozornicu s bijelim zastorima u pozadini, jednostavnim svjetlom koje se palilo i gasilo te snimkama Marilyn Monroe kako pjeva na pozornici slične veličine, negdje u američkoj provinciji, u filmu Autobusna stanica. Tako je prostor iznova stvorio pozornicu, ali ne i kazalište, i to smo odlučile zadržati iako je “izvođač”  sada kazališna funkcija.

Radnja-akcija sastoji se u tome da se dovedem u situaciju u kojoj stojim na malenoj improviziranoj pozornici u mračnoj sobi, s bijelom plastičnom vrećicom na glavi, i ne mogu vidjeti ni prostor ni publiku, jedva dišem, namjerno padam i ustajem.

Moja je namjera utjeloviti, nastaviti iskustvo, učiti, reprezentirati, obnoviti izvedbu.

Jesam li ja na dvostruki način prijenos Sanjina djela: u prostoru (ja sam ta koja pleše, a ne ona) i na drugačiji način u vremenu (jer je prije plesala ona)?

(Sonja Pregrad, fragmenti teksta Sanje Iveković i Sonje Pregrad 5 DA za obnovljenu izvedbu, Frakcija br. 51/52, jesen 2009.)

 INÊS, Delphine Seyrig, 1974., video, c/b, zvuk | b/w, sound, 19’

Prvi video Delphine Seyrig, Inês (1974), poziva na oslobođenje političke protivnice brazilske diktature, Inês Etienne Romeu, radeći na principu bolnog re-enactmenta mučenja kroz koje je prošla za vrijeme zatvoreništva. Inês Etienne Romeu oteta je jer je bila protivnica brazilske diktature. Mučena je i silovana u zatvoru, gdje je ostala gotovo deset godina, od 1971. do 1979. Delphine Seyrig režirala je ovaj film kao gestu protesta protiv zatvaranja i u znak podrške Inês.

(Le Centre audiovisuel Simone de Beauvoir; prevela Karla Crnčević)

Pri ulasku u prostorije kina Kinoteka obavezno je predočiti EU digitalnu COVID potvrdu, negativan PCR test (ne stariji od 72 sata) ili brzi antigenski test (ne stariji od 48 sati). Više na Odluka – obvezno testiranje.pdf (gov.hr)
Ulazak je moguć osobama kod kojih postoje kontraindikacije za cijepljenje, što se dokazuje liječničkom potvrdom.

Osobe koje nemaju odgovarajuću dokumentaciju, nažalost neće moći prisustvovati programima koji se održavaju u kinu Kinoteka.
Ako ste ulaznice kupili unaprijed, a ne posjedujete EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz, povrat novca možete ostvariti putem kanala kojim ste ulaznice i kupili.

U slučaju respiratornih problema, temperature iznad 37,2 ili bilo kojih drugih simptoma bolesti, molimo da odgodite dolazak u kino.