Program

Jugoslava i njezina tri prijatelja suprotstavljaju se malograđanskoj rutini svakodnevice. Nadahnuti tekstovima mladog Karla Marxa te odlučni u tome da promijene svijet odlaze u sela i tvornice kako bi probudili svijest ljudi te ih ohrabrili u borbi za emancipaciju i dostojanstven život. Na terenu se suočavaju s primitivizmom i bijedom, ali i vlastitim ograničenjima.

Rani radovi Želimira Žilnika označili su početak posljednje, najprovokativnije faze crnog talasa. Film je inspiriran studentskim demonstracija 1968. godine, posebice njihovim neuspjehom, a oslanjanjem na tekstove Marxa i Engelsa (koji su potpisani kao autori dopunskih dijaloga) samo ističu nesrazmjer ideja koji su pokrenuli socijalističku revoluciju i ono što je od nje preostalo.

Žilnik se prije Ranih radova istaknuo kao pionir stila filma istine (cinéma vérité) u jugoslavenskom dokumentarizmu, gdje je skretao pozornost na niz socijalnih problema koji su sustavno ignorirani (nezaposlenost, siromaštvo, nedostatak perspektive među mladima itd). Rani radovi nastali su na tome tragu, oslanjaju se na neprofesionalne glumce, autentične lokacije, kameru iz ruke i skokovitu montažu, ali su neopterećeni potrebom da filmskim sredstvima estetiziraju stvarnost.

Rani radovi na domaćem terenu bili su optuženi za „tešku povredu društvenog i političkog morala“, a na Berlinaleu su osvojili Zlatnog medvjeda, što je od dijela domaćih medija bilo shvaćeno kao „prostituiranje vlastitih vrijednosti za strane medalje“ (Ranko Munitić). Kontroverze koje je izazvao pokrenut će i razgovore o potrebi uspostavljanja veće kontrole u proizvodnji i međunarodnoj promociji jugoslavenskog filma. Žilnik je posljedice ovoga osjetio na vlastitoj koži, kada je zaustavljen rad na njegovu sljedećem dugometražnom filmu Sloboda ili strip, a ostali filmovi stavljeni su pod ključ.

 

Prije filma bit će prikazan Žilnikov kratkometražni dokumentarac LIPANJSKA GIBANJA (str. 1969, 10 min):

Film bilježi studentske demonstracije u Beogradu u lipnju 1968. godine. Snimljen je većim dijelom u dvorištu Kapetan Mišinog zdanja (zgrada Filozofskog fakulteta), gdje su danonoćno održavani studentski zborovi na kojima su sudjelovali umjetnici solidarizirajući se sa studentima.