Učiteljica Marie ludo je zaljubljena u fotomodela Paula. No nakon tri mjeseca veze, Paul je obavještava kako je seksu, osim u svrhe prokreacije, došao kraj. Nakon što svi njezini pokušaji za fizičkom intimom udare u zid Paulove hladnokrvne nepopustljivosti, Marie se upušta u niz seksualnih susreta s drugim muškarcima. Među njima je i sredovječni Robert, ravnatelj škole koji joj otkriva svijet bondagea i sadomazohizma.

Romansa redateljice Catherine Breillat najviše je prašine podigla oko prikaza nesimuliranih scena seksa, namećući pitanje: gdje je granica između pornografije i umjetnosti? Za samu Breillat, ta granica ne postoji, ili barem ne bi smjela postojati. Prema njoj, seksualni čin moramo moći vidjeti jasno reprezentiran kako bismo ga mogli percipirati onakvim kakav jest. To svakako vrijedi za Romansu, čija protagonistica ljubav vidi kao neodvojivu od njezine fizičke ekspresije. Marieina bijela odjeća, sterilni bijeli stan u kojem živi s Paulom ironični su simboli djevičanstva koji neprestano podsjećaju na prazninu u njihovu odnosu.

U obrtanju društveno nametnutih očekivanja heteroseksualne romanse, subjekt i objekt požude zamjenjuju mjesta i ogoljavaju problematični status koji žensko tijelo, užitak i seksualna autonomija zauzimaju u patrijarhalnom društvu. U još jednoj igri ironije, najeksplicitnija i uznemirujuća scena u filmu nije prizor vezivanja u sadomazohističkoj igri između Marie i Roberta, koji je „veže, ali je ne sputava“, već u hladnoj bolničkoj sceni u kojoj bezizražajni pripravnici jedan za drugim na trudnoj, ali i dalje seksualno nezadovoljenoj Marie, vježbaju vaginalni pregled.

Romansa u konačnici nije film koji želi šokirati, već film koji nas želi suočiti s onime što stvarno gledamo i na što mislimo kada govorimo o seksu i svim društvenim i intimnim kompleksnostima koje dolaze s njegovim prikazom.