Frank Serpico newyorški je policajac, koji za razliku od svojih kolega ne želi sudjelovati u iznuđivanju novca od gradskih kriminalaca. Iz toga ga razloga kolege počinu izbjegavati, ali i dovoditi u po život opasne situacije ne bi li ga se riješili. Nakon što se Serpico požali nadređenima, njegova će situacija dodatno otežati.

Dino De Laurentiis, veliki talijanski producent koji je u mladim danima u Kampaniji prodavao očeve špagete, svoj je prelazak u SAD obilježio adaptacijom publicističkog djela Petera Maasa nastalog prema stvarnim likovima i događajima – još jednim projektom koji je uvijek aktualni maestro političke i socijalne drame Sidney Lumet spašavao perfektnim osjećajem za budžet i vrijeme.

Serpico je predstavljao novost u prikazu Italoamerikanaca na filmu – nakon beskonačnog niza mafijaša, proletera i smiješnih vlasnika pizzerija, policajac Ala Pacina bio je cjelovito okarakterizirani zviždač kojemu su uporne visokomoralne odluke bile samorazumljive kao čaša vode, ali kojega je iskvarena okolina uništavala i psihički i fizički. Serpicova ikonička pozicija, koja će dugo ostati jedinstvenom, ovjekovječena je između ostaloga i posterom u sobi Tonyja Manera, junaka Groznice subotnje večeri.

Autor Serpicove biografije Peter Maas ranije se proslavio knjigom The Valachi Papers, biografijom newyorškog kriminalca Josepha Valachija i prvog svjedoka iz mafijaških redova koji je svjedočio protiv organizacije o kojoj se dotad vrlo malo znalo. Valachijevo suđenje izazvalo je veliki medijski interes, otkrilo je mnoge detalje o mafiji, a izraze kao što je cosa nostra uvelo je u svakodnevnu uporabu. Maasova knjiga izašla je nešto prije Puzova Kuma i doživjela je veliki uspjeh, a 1972. ekranizirana je u istoimeni film s Charlesom Bronsonom, koji je kod nas prikazivan pod naslovom Cosa nostra — istina o mafiji.