Nakon višegodišnjeg izbivanja, Silvestro se iz New Yorka vraća u rodni grad na Siciliji kako bi posjetio majku. Razgovarajući s ljudima koje sreće putem, suočit će se s duhovima vlastite i regionalne prošlosti.
Redateljski dvojac Danièle Huillet i Jean-Marie Straub istaknuli su se nizom ikonoklastičkih adaptacija velikih kanonskih djela (romana, opera, drama), u kojima su ponudili drugačiji način razumijevanja odnosa slike i teksta. Njihova Sicilija! ekranizacija je Razgovora na Siciliji, antifašističkog romana Elija Vittorinija iz 1941. godine, čiji su inovativan konverzacijski stil i strukturu izuzetno cijenili autori u rasponu od Itala Calvina i Ernesta Hemingwaya.
Huillet i Straub adaptaciju režiraju prepoznatljivim brechtovski denaturaliziranim pristupom, koji se očituje u statičnim kompozicijama lišenima raskadriranja i oslanjanjem na nastupe neprofesionalnih glumaca koji dijaloge izgovaraju deklamatornim stilom lišenim psihološkog realizma. Izbjegavaju i glazbu i šumove koji bi gledateljima određivali što i kako da osjećaju, puštajući ih da obrate pozornost na sadržaj onoga što se govori i prikazuje u kadru.
Unatoč navedenim postupcima distanciranja – a možda i zbog njih – Sicilija! osvaja pažnjom posvećenom detaljima koje bismo u tradicionalnijem filmu shvatili kao sekundarne, svedenima na dekor psihologije likova i njihovih osobnih drama: pitoresknošću pejzaža, fizionomijama glumaca i melodičnošću talijanskog jezika, kao i političnošću priče kojom se bave.
Ovo je ujedno i jedan od aspekata koji je Luca Guadagnino cijenio kao veliku vrijednost filma, zbog čega ga izdvaja među svoje omiljene. Štoviše, tvrdi da ga je upravo razgovor koji je kao 19-godišnjak vodio s Huillet i Straub na Siciliji potaknuo da se filmom počne baviti proučavanjem i razumijevanjem nekonvencionalnih pristupa kinematografiji, umjesto tradicionalnim školovanjem.
Sicilija! se prikazuje u kombinaciji s filmom ZAPANJUJUĆA DJEVOJKA (The Staggering Girl, 2019, 35 min), r. Luce Guadagnina
Francesca je spisateljica koja se iz New Yorka vraća u u Italiju, kako bi kako bi uvjerila svoju gotovo slijepu majku da se preseli k njoj u New York. Dok provodi vrijeme u domu iz djetinjstva, duhovi njezine mladosti vraćaju se u vrtlogu boli, sjećanja i konačnog ispunjenja.
Zapanjujuća djevojka modni je film s ciljem prezentacije Valentinovih haut couture kolekcija između 2017. i 2019. godine, no zahvaljujući režijskoj umješnosti te referencama na povijest filma mnogočime nadilazi svoju namjensku funkciju. Oslanja se na estetiku zrelog modernizma, koju su sredinom 1960-ih godina popularizirali autori kao što su Antonioni, Fellini, Bergman i mnogi drugi autori čija su djela propitivala (ne)mogućnost umjetnosti (filma, fotografije, glume, književnosti) da dočara nov i osoban doživljaj svijeta.
„Majko, toliko je toga što ne mogu izraziti“ reći će Francesca, spisateljica koja se u pokušaju pisanja memoara gubi u asocijativnosti, baš kao što pokušaji figurativnog slikarstva njezine majke završavaju u apstrakciji. Francescino mentalno putovanje odražava se i na nelinearnu pripovjednu strukturu filma, a prihvaćanje vlastite umjetničke nemoći i ograničenja neka je vrsta pobjede, autentičnija od pretenzija na jednu vrstu istine, sjećanja ili priče. Guadagninov film stoga završava vilinskim plesom u Valentinovim kreacijama, simbolom bljeskova prolazne i zasljepljujuće ljepote koje postajemo svjesni tek kada nestane, tj. kada se transformira u materijal od kojeg gradimo sjećanja, slike i priče.
