U seocu Gucula, naroda koji živi na ukrajinskoj strani Karpata, dječak Ivan susreće Maričku, najmlađu djevojku iz obitelji koja mu je ubila oca. No unatoč dugogodišnjoj zavadi njihovih obitelji, među njima se rasplamsava ljubav. Ivan odlazi na sezonski rad u planine kako bi zaradio novac za njihov zajednički život, no za to vrijeme Marička se tragično utapa u nabujalim vodama rijeke.

Sjene zaboravljenih predaka Sergeja Paradžanova spadaju među najupečatljivije filmove 1960-ih. Film je nastao u specifičnom razdoblju sovjetske kinematografije, u kontekstu sve veće reakcionarnosti moskovskih vlasti koje su s negodovanjem gledale na „ukrajinofilstvo“ samoga projekta: njegovu inspiraciju ukrajinskim običajima i odluku da ga se snimi na ukrajinskom jeziku, bez uobičajene sinkronizacije na ruski. Dodatni problem predstavljao je i Paradžanovljev naglašeno poetski stil, koji je po svemu odskakao od ideološki prihvatljivog socijalističkog realizma.

I dok su na domaćem terenu predstavljale prvorazredni kulturno-politički skandal, Sjene izgubljenih predaka s velikim su uspjehom prikazivane na čitavom nizu međunarodnih festivala. Paradžanov je publiku opčinio dotad neviđenom estetikom, koja je svoju snagu crpila iz spoja etnografskog dokumentarizma i stiliziranih boja, kostima i mizanscene, čime je izražajne mogućnosti medija savršeno iskoristio kako bi dočarao dočarao folklorno-mitološku svijest prvotnih i izoliranih zajednica, koju često nazivamo i „magijskim realizmom“. Paradžanov je time udario temelje ornamentalnom stilu filmskog modernizma, čije tragove pronalazimo i u suvremenim radovima kao što je Nećeš biti sama (2022) Gorana Stolevskog.

Sjene izgubljenih predaka adaptacija su istoimene pripovijetke Mihajla Kocjubinskog, klasika ukrajinske književnosti iz 1912. godine, koja je odnedavno dostupna i u izvrsnom hrvatskom prijevodu Filipa Badanjaka i izdanju kuće Disput.