Beli Bora trgovac je guščjim perjem u jednom romskom naselju u Vojvodini. Unatoč tome što živi s nevjenčanom suprugom i nemalim brojem djece, slobodno vrijeme provodi opijajući se u lokalnoj birtiji, a pritom je zaljubljen u Tisu, kći njegova trgovačkog konkurenta Mirte. No nakon što mladi muž prve bračne noći ne uspije obaviti svoje dužnosti, Tisa bježi, što će dovesti do promjena u njihovoj maloj zajednici.
Skupljači perja Aleksandra Petrovića ostvarili su dotad najveći međunarodni uspjeh jugoslavenske kinematografije. Na Filmskom festivalu u Cannesu osvojili su Veliku nagradu žirija, tada drugu po važnosti iza Grand Prixa (danas Zlatne palme), koja je pripala Antonionijevu Povećanju. No Petrovićev film naišao je na niz kritika u domaćoj javnosti: zagrebačka štampa relativizirala je njegov međunarodni prijem, radnike Beogradske čistoće zasmetala je usputna primjedba da u srpskoj prijestolnici kao Romkinja možeš birati između „biti kurva ili radnica Gradske čistoće“, a našla se tu i (odbačena) optužba plagijat. Dio medija također se sablažnjavao nad epskom žurkom povodom osvajanja nagrade u Cannesu, koja je navodno koštala vrtoglavih 250.000 dolara (što bi danas vrijedilo nešto manje od 2.5 milijuna dolara).
Lik Belog Bore također je prikazan bez etničkih predrasuda, kao za Petrovića karakterističan antijunak rastrgan između morala zajednice i potrebe za slobodom. Romi su pritom prikazani kao psihološki, socijalno i moralno kompleksni likovi, što je bilo neviđeno u domaćoj produkciji, i šire.
Skupljači perja spadaju među antologijska ostvarenja jugoslavenskog filma i crnog talasa. Film je ostvario je veliki komercijalni uspjeh u jugoslavenskim kinima, bio je nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma, a Bekimu Fehmiu otvorio je vrata međunarodne glumačke karijere.
Prije filma prikazujemo dokumentarni film ZDRAVI LJUDI ZA RAZONODU (1971, 15 min) Karpa Aćimovića Godine:
Etnografski mjuzikl o Voooj-vooo-diii-niii: njezinom etnički šarolikom stanovništvu, specifičnim vjerskim i tradicionalnim običajima te fasadama kuća obojanima u različite boje, po kojima se raspoznaje pripadnost određenoj zajednici. Snimljen u nizu stiliziranih tabloa, po kojima će estetika Karpa Godine postati naveliko poznata, uz glazbu Predraga i Mladena Vraneševića.
