François vodi sretan obiteljski život sa svojom suprugom Thérèse i dvoje djece. Život mu se sastoji od odlazaka na posao i dokolice koju provodi u društvu svoje obitelji. Jednoga dana u pošti susreće mladu službenicu Emilie, s kojom se upušta u aferu.

Sreća je jedan od provokativnijih naslova iz Vardine filmografije. Mnoge je zbunilo to što film naizgled preuzima perspektivu i vrijednosti nevjernog supruga, prvenstveno zbog ravnodušnosti (ili nedostatka otpora) kojom ženski likovi prihvaćaju Françoisova pravila igre. No treba imati na umu da Varda namjerno napušta psihološki realizam u izgradnji likova kako bi što preciznije skrenula pozornost na silnice koje upravljaju njihovim vrijednostima i odlukama. Neočekivan, a pomalo i šokantan završetak gledatelje potiče da se zapitaju o čijoj se verziji sreće zapravo radi.

Varda koristi konvencije melodrame protiv nje same, kako bi razotkrila konzervativne vrijednosti na kojima počivaju njezina pravila. Primjerice, dok intenzivne boje u melodrami pojačavaju emocionalni angažman gledatelja, kod Varde ga udaljavaju. Stilizirana uporaba boja i pastoralni ugođaj odražavaju Françoisov pogled na svijet, tj. saharinsku jednostranost buržujskog, a često i muškog koncepta sreće.

Umjesto klasičnih zatamnjenja Varda koristi montažne prijelaze u osnovnim bojama spektra, posebice crvenoj, plavoj i bijeloj, koje – kako primjećuje kritičarka Amy Taubin – asociraju na zastavu i konzervativne vrijednosti Françoisove, odnosno De Gaulleove Francuske.

Spomenimo i to da i ovaj film sadrži za Vardu karakteristično stapanje fikcije i stvarnosti pa su Françoisa i Thérèse odigrali supružnici iz stvarnoga života: Jean-Claude i Claire Drouot sa svojom djecom.