Britanski redatelj Ken Loach sam za sebe kaže da je više vremena potrošio na obranu svojih filmova, nego na njihovo stvaranje. Zavirimo li u samo dva posljednja igrana ostvarenja njegova opusa – Oprostite, mimoišli smo se  (2019.) i Ja, Daniel Blake (2016.) – jasno nam je i zašto: smješteni u sjeveroistočnu Englesku, oba krajnje pesimistična filma ne štede na kritici vladajuće Konzervativne stranke i opipljive dekadencije moderne Britanije. Ukoštac s istim hvata se i u Starom hrastu, najnovijem filmu za kojeg ovaj 86-godišnjak tvrdi da je zadnji naslov njegova šest desetljeća dugog stvaralaštva. Priča se ponovno odvija na sjeveroistoku (u okrugu Durhama), smještena je u 2016. (nultu godinu Brexita), a fokus je na porastu desnog ekstremizma koji se javlja kao odgovor na dolazak izbjeglica iz Sirije i drugih ratom razorenih zemalja.

Tommy Joe Ballantyne koristeći dršku metle iznova i iznova ogorčeno pokušava namjestiti ‘K’, zadnje slovo naslova svog puba, koje se neumoljivo klati na pročelju. Ono se zadrži nekoliko sekundi, a potom opet sklizne u stranu – kao i njegova trošna birtija, ti pokušaji tek su privremeni popravak temeljito trule situacije. Stari hrast posljednji je preostali pub u turobnom selu dokrajčenom zatvaranjem rudnika u 80-ima, od kada je broj stanovnika u stalnom padu. Posljedično, kuće su jeftine i dostupne, idealno utočište za Sirijce koji bježe od divljačkog rata, ali tek da bi se našli u žarištu novog neprijateljstva i ksenofobne napetosti među nepovjerljivim domaćinima. Što učiniti kada potlačeni postanu tlačitelji? Kako spojiti ove dvije naizgled različite skupine, a zapravo obje traumatizirane i ugnjetavane? Stari hrast beskompromisna je drama vođena bijesom, empatijom i neugašenim idealizmom, dokaz da Loach nikada nije zastranio od svojih uvjerenja.