Von Essenbeckovi su obitelj bogatih i moćnih industrijalaca, koji su zadržali svoj status i tijekom gospodarske krize koja je uslijedila nakon Prvog svjetskog rata. Godine 1933. obitelj se okuplja kako bi proslavila rođendan baruna Joachima von Essenbecka, konzervativnog aristokrata i pater familiasa koji s neodobravanjem gleda na uspon nacističke stranke. No ne djele svi barunovo mišljenje, nego naprotiv – dio mlađih članova obitelji uvjeren je da bi sve bilo lakše ako bi se Joachima i njegove antinacističke stavove izbacilo iz jednadžbe. Nakon što im slavlje prekine informacija o paljenju Reichstaga u Berlinu, i situacija u domu von Essenbechovih će se užariti od seksualnih i zločinačkih intriga.
Sumrak bogova Luchina Viscontija jedan je od najupečatljivih filmova s kraja šezdesetih. Riječ je o estravagantno dekadentnom koktelu smicalica, ubojstava i perverzija, snimljenih melodramatičnim zoomovima u vrištećem technicoloru. Helmut Berger, tadašnji Viscontijev partner, proslavio se ikoničkom ulogom seksualnog manijaka i psihopata, a njegova drag interpretacija Marlene Dietrich postala je prizor po kojem mnogi pamte Viscontijev film. Sumrak bogova u SAD-u zaradio je ozloglašeni predikat X, no dočekan je s odličnim kritikama, a bio je nominiran i za Oscara za najbolji originalni scenarij.
Viscontijeva vizija svijeta u kojem se privilegirani odaju dekadentnim igrama moći dok društvo tone u mračnu rupu nacizma visoko je postavila ljestvicu koju su mnogi u sljedećim desetljećima pokušali doseći, uključujući i u domaćoj kinematografiji (npr. Lordan Zafranović). Ipak, rijetko je kome uspjelo ovako eksplozivan koktel kiča, melodrame i senzacionalizma prodati kao alegoriju o sumraku duše i nacije kao što je to uspjelo Viscontiju.
Fassbinder je Sumrak bogova isticao ne samo kao najdraži, nego i najbolji film svih vremena, film koji „za povijest kinematografije znači koliko i Shakespeare za povijest kazališta“. Ništa neobično jer se sličnim temama, likovima, žanrovskim obrascima i režijskim postupcima i sam često bavio.
