Njemačka jesen, kasnih 1970-ih. Dok ulicama Berlina bijesni histerija oko gerilskih akcija grupe Baader Meinhof, mlada Amerikanka Susie Bannion stiže u ekskluzivnu Plesnu akademiju Markos. Nad svakodnevicom škole nadvio se tajanstveni nestanak studentice Patricije Hingle, koja je tvrdila da nastavno osoblje škole čine vještice. No Susie se ne da smesti, a svojom će audicijom oduševiti ravnateljicu Madame Blanc.

Vjerojatno jedini suvisao način da napravite remake filma toliko stilski specifičnog kao što je Argentova Suspiria (1977) je da krenete u posve drugom smjeru. Upravo to napravio je Luca Guadagnino: dok je svaki kadar Argentova filma vrištao primarnim bojama u Technicoloru, Guadagnino se odlučio za jesenski kolorit Fassbinderovih filmova, kojim dominiraju prigušene i zagasitije nijanse.

Guadagnino je priču ambijentirao u društveno-političku klimu njemačke jeseni, pri čemu zaplet odražava teme koje su terorističke akcije RAF-a aktualizirale otmicama, napadima i političkim atentatima: zloporaba moći, nacionalna krivnja i oprost te fascinacija karizmatičnim vođama u vremenu društvenih previranja, od diktatora do terorista. Stoga i plesna predstava Volk (narod) u kojoj Susie nastupa upućuje na borbu između koreografiranosti tijela, duša i slobodne volje pojedinca i naroda.

Iako ima određenih viškova u narativnim linijama i u ambicioznosti, Guadagninova Suspiria ne samo da predstavlja zanimljivu varijaciju na Argentov original, nego i samostalno funkcionira kao zanimljiv moderni horor, čiji je svijet izgrađen na temeljima vlastite estetike i tematskih sklopova. U duhu Fassbinderove Petre von Kant, gotovo sve uloge u filmu odigrale su žene: Dakota Johnoson, Mia Goth te Tilda Swinton, koja u maniri prave vještice tumači čak tri lika. Melankoličnu glazbu skladao je Thom Yorke, pjevač grupe Radiohead.