Suzy Bannion, američka studentica, stiže u poznatu plesnu akademiju u Freiburgu kako bi studirala balet. No školom ravnaju vještice.

Sjećate li se strahova koje ste imali kao djeca? Redatelj Dario Argento htio je snimiti film čiji su protagonisti djevojčice u rasponu od osam do 10 godina, no zbog nasilnih prizora producenti su se pobunili protiv ideje angažiranja maloljetnika. Argento je pristao na odrasle glumce, no psihologiju likova ostavio je u predadolescentskom razdoblju, što glumačkim nastupima daje dozu začudnosti. U vizualnom smislu nastojao je postići izgled Disneyeve Snjeguljice (1937), pa je kolorističku paletu pojednostavio na osnovne boje spektra i snimio ih u vrišteće zasićenom Technicoloru – baš kao i Čarobnjak iz Oza (1939) ili Zameo ih vjetar (1939) dvadesetak godina ranije.

Nadrealna atmosfera naglašena je i intenzivno obojenom i ornamentima bogatom scenografijom, koja poništava dojam dubine prostora i stvara osjećaj stjeranosti u kut. Tu su i detalji poput premještanja kvaka na vratima u visinu ramena, čime se sugeriraju dječje proporcije u pogledu na svijet. A tu su i kostimi, koji sa svojim pufastim haljinama i naglašenim naramenicama također zazivaju princeze i vještice iz mašte Walta Disneya.

Kamere koje lutaju praznim hodnicima dok kadrove preplavljuje nevjerojatno intenzivan i invazivan soundtrack progresivnog rock benda Goblin stvaraju dojam nadzora i neprestane prisutnosti, čime se tjeskobnost i košmarnost atmosfere dovodi do usijanja.

Rezultat je Snjeguljica na acidu – audiovizualni napad na sva osjetila, čija je možda jedina svrha pokušati nas podsjetiti na strahove koje smo imali kao djeca, kada su sve prostorije bile velike, sva vrata teška, a sve što ne znamo zastrašujuće i prijeteće.

Masterclass filmskog terora, toliko jedinstven da mu se možete samo prepustiti. Ako se usudite.