Maren Yearly oduvijek je imala kanibalističke sklonosti. Otkad je kao trogodišnjakinja pojela svoju dadilju njezin otac Frank nastojao je prikrivati njezine „nezgode“, zbog čega su često mijenjali mjesto prebivanja. No za 18. rođendan otac je napušta, a Maren odlazi na put pokušavajući naučiti kontrolirati svoje porive. Pritom će shvatiti da nije sama, nego da takvih kao što je ona ima još.

U Sve, i kosti Luca Guadagnino pozabavio se mračnijim aspektima žudnje. Riječ je o adaptaciji istoimenog romana za mlade Camille DeAngelis, koji se uklapa u trend neogotičkih teen fantazija nastalih nakon Sumraka. Čudovišnost ovdje funkcionira kao metafora nesigurnosti izazvanih odrastanjem i adolescencijom (tjelesnim promjenama, novim potrebama, osjećajima nedostatnosti i srama), ali više nije predmet moralne osude ili stigme, nego dokaz posebnosti i individualnosti.

Guadagnino ide i korak dalje, pa njegova ljudožderska metafora zagriza i dublje od epiderme mladenačke pobune. Smještena u Reaganove osamdesete, Sve, i kosti priča je o socijalnom kanibalizmu i gladi za preživljavanjem koju osjećaju obespravljeni, osiromašeni i marginalizirani. Stoga nije ni neobično da je svojim glumcima kao referencu puštao Njemačku nulte godine (1948), Rossellinijev klasik o kaosu moralnog i društvenog rasapa na koncu Drugog svjetskog rata.

No kanibalizam je ovdje i metafora potrebe za dubinskim razumijevanjem i prihvaćanjem – proždiranjem i apsorbiranjem nekoga koga volite, zajedno s kostima.

Sve, i kosti premijerno je prikazan na filmskom festivalu u Veneciji, gdje je Luca Guadagnino osvojio Srebrnog lava za režiju, a Taylor Russell nagradu Marcello Mastroianni za glumicu u usponu.