Program

Dovoljan je tek trenutak da Manuela, argentinska medicinska sestra i samohrana majka, izgubi svog sedamnaestogodišnjeg sina Estebana. Shrvana gubitkom, odlazi u potragu za dječakovim ocem, koji u Barceloni živi kao transrodna žena. U Barceloni postaje centrom nove obitelji, koja uključuje trudnu časnu sestru pozitivnu na HIV, transrodnu seksualnu radnicu te Humu Rojo, kazališnu zvijezdu koju je Esteban obožavao i zbog koje je nesretnim slučajem izgubio život.

Pedro Almódovar je, uz Rainera Wernera Fassbindera, vjerojatno najzaslužniji redatelj za revitalizaciju žanra melodrame u drugoj polovici 20. stoljeća. Štoviše, s ozirom na to da je svoje dugometražne filmove Almodóvar počeo snimati početkom 1980-ih, mogli bismo reći da je od Fassbindera i preuzeo štafetu, sastavljenu od sličnih filmskih uzora te tematskih i estetskih preokupacija. Uzmemo li u obzir veliki međunarodni uspjeh filma Sve o mojoj majci, koji uključuje i nagradu za režiju u Cannesu i Oscara za strani film, Almodóvar je uspio u Fassbinderovu projektu mirenja tradicije europskog društveno-kritičkog filma s hollywoodskim naglaskom na estetiku i emocije, s tom razlikom da je Almodóvar napustio brechstovsku distancu u korist komedije i farse.

Baš kao i Fassbinder, i Almodóvar se u svome opusu bavio ženskim, transrodnim i queer osobama, koje je u pričama redovito prikazivao kao kompleksne, često i moralno ambivalentne likove čija funkcija u priči nije svodiva samo na njihov rod ili seksualnu orinantaciju, što je – uz neupitno režijsko i scenarističko umijeće – jedan od razloga zbog kojih je davno napustio nišu gej filma te postao prihvaćen od najšireg gledateljstva. Sve o mojoj majci drži se za jedan od Almodóvarovih najuspjelijih filmova, a kao i Fassbinderov Gorke suze Petre von Kant i Čežnja Veronike Voss poigrava se s temama starenja i glume te potkontekstom Mankiewiczeva klasika Sve o Evi (1950).