Vremešna njemačka udovica Emmi započinje vezu s puno mlađim marokanskim radnikom Alijem, no njihova ljubav nailazi na osudu obitelji i zajednice. Praćeni zajedljivim jezicima i pogledima, Emmi i Ali pokušavaju ignorirati konvencije i živjeti svoj život.
Svi drugi se zovu Ali slobodna je adaptacija melodrame Sve što nebo dopušta Douglasa Sirka. Za razliku od Sirkove bogate udovice, Fassbinderova Emmi ostarjela je čistačica, čiji društveni položaj nije puno sigurniji od Alijeva. Zanemarena od djece, siromašna i bez prijatelja, Emmi je nevidljiva u društvu koje u njoj više ne nalazi korist niti prijetnju. To će se promijeniti onog trena kada zakorači izvan granica kojima ju je to isto društvo prešutno omeđilo. No čak i kao meta društvene osude, Emmin je položaj privilegiran u odnosu na Alija. S druge strane, Alijeva mladost i seksualna potencija njegova su valuta. Upravo u tom odnosu uzajamne nadmoći i nemoći leži potencijalni uspjeh njihove veze.
Nevidljive granice nametnute od strane društva Fassbinder čini neumoljivo vidljivima u odnosu likova i prostora koji se nad njima nadvija i sputava ih, hijerarhijski ih raspoređuje i konačno odstranjuje od drugih ljudi. Emmi i Ali potpuno su izolirani i pod nadzorom. Susjede na stubištu, prodavač iz lokalnog dućana, Emmina djeca ili konobari lokalnog kafića – svi oni poput nadzornih kamere zadiru u privatnost Emmi i Alija, držeći ih na strogoj distanci. „Nitko ne može živjeti bez društva“ reći će Emmina kolegica saževši mehanizam isključenja i prihvaćanja kojim društvo kontrolira odmetnute elemente. Istovremeno, društvena igra autsajdera i insajdera neminovna je i cirkularna. Da bi zajednica bila zajednica, ona nužno mora imati drugoga kojem je pristup zabranjen.
Kao i u svojim mnogim drugim filmovima, Fassbinder koristi motive ksenofobije i marginalizacije osoba koje svojim rasnom ili etičkom pripadnošću, odnosno emocionalnim ili seksualnim sklonostima odskaču od dominantne matrice, kako bi uputio na činjenicu da se društvo koje je preporođeno “ekonomskim čudom” nakon Drugog svjetskog rata još nije obračunalo s duhovima nacističke prošlosti, a čiji su se odjeci osjećali još u vrijeme nastanka filma, dvije godine nakon Münchenskog masakra 1972., na koji se u nekim prizorima također aludira.
Kordunska ulica 1, 10000 Zagreb
kinoteka@centarcesarec.hr
Radno vrijeme blagajne: 1 sat prije projekcije
Broj telefona blagajne: 01/5619-189
KONTAKT:
Centar za kulturu i film Augusta Cesarca
sjedište i radionički prostori
Ilica 227, 1. i 3. kat, 10000 Zagreb
info@centarcesarec.hr
Ponosni član: