Bijela soba i u njoj plavi šator u kojem dva muškarca dijele odnos za koji ne postoje riječi. Boban i Boris žive u napuštenom kompleksu gotovo identičnih bungalova okruženi zalutalim magarcima, plastičnim bocama, crvenim bobicama, divljom trskom, visokim drvećem i sezonskim radnicima. Dolazak nekoga novog u taj osamljeni prostor preokreće njihovu uhodanu svakodnevicu. Vanjski svijet se pojavljuje i sa sobom donosi priče o drugim vremenima, o gradovima na sjeveru i jugu, o tome kako nešto biva napravljeno. Nove veze se stvaraju, stare mijenjaju. Ljubav može biti krhka kada nema ime. „Ne, ne zovi me ‘druže’. Kako da te onda zovem?“

Premijerno prikazan na Filmskom festivalu u Locarnu, dugometražni prvijenac Dane Komljena neobična je kombinacija igranog filma i filmskog eseja o alternativnom kućanstvu stvorenom na ruševinama utopijskih projekata koji su obilježili modernizam. Komljen – koji se i sam pojavljuje kao jedan od likova u filmu – inspiraciju je pronašao u filmovima iz 1970-ih čiji su autori kameru koristili kako bi artikulirali vlastito iskustvo, a jedan od filmova koje navodi kao uzore je Ja, ti, on, ona Chantal Akerman. „Kao da se u tom trenutku pojavila neka gramatika – kada su ljudi osetili da mogu da koriste kameru na način na koji je bio drugačiji do tog trenutka, mnogo više sistematizovan. Da je moguće da staviš kameru i neku sobu i snimaš sebe kako ležiš na krevetu – i da je to film,“ izjavio je Komljen.