Prvi igrani film Joshue Oppenheimera, jednog od vodećih dokumentarista današnjice, post-apokaliptični je mjuzikl smješten u luksuzni bunker napravljen u nekadašnjem rudniku soli gdje proteklih dvadeset pet godina – otkako je Zemlja nakon ekološkog kolapsa postala nenastanjivom – u raskošnom zdanju žive Majka (Tilda Swinton), Otac (Michael Shannon) i Sin (George MacKay) koji nikad nije vidio vanjski svijet. Držeći se rituala svakodnevnog života godinama održavaju osjećaj normalnosti, sve do neočekivanog dolaska stranca, Djevojke (Moses Ingram), koja remeti njihovu sretnu rutinu. Kako napetost raste, njihovo naizgled idilično postojanje počinje se urušavati.

U svojem igranom debiju Oppenheimer radikalizira žanr mjuzikla kako bi razložio goruću etičku dilemu – može li teret krivnje biti toliki da u potpunosti onemogući iskupljenje čineći nas kao ljudsku vrstu trajnim zarobljenicima grijeha iz prošlosti? Pripremajući se za film obišao je stvarne bunkere ultrabogatih sljedbenika doomsday doktrine, tehnofeudalista i apokaliptičnih teologa za koje je kraj svijeta itekako realnost. Kao što precizno sumiraju Naomi Klein i Astra Taylor u svojem eseju za The Guardian naslovljenom The rise of end times fascism ovaj monstruozni suprematistički survivalizam postao je vladajuća ideologija brojnih globalnih moćnika. Sile protiv kojih se borimo odavno su se pomirile s masovnom smrću ljudskih i neljudskih stanovnika ove planete. U pitanju je mračno slavljenički fatalizam i konačno utočište za one kojima je lakše slaviti destrukciju nego zamisliti život bez vlastite nadmoći i naša je zadaća izgraditi pokret dovoljno snažan da mu stane na kraj.