Nagiko od svojih ljubavnika traži da joj po koži ispisuju slova i kaligrafske znakove, zbog čega se ne može odlučiti želi li radije partnera koji je vještiji u pisanju ili vođenju ljubavi. Njezin neobičan fetiš svoje korijenje vuče iz djetinjstva, kada joj je otac – inače pisac – po licu ispisivao znakove za sreću. Jednoga dana Nagiko shvaća da je Jerome, jedan od njezinih partnera, ujedno ljubavnik izdavača njezina oca, koji ga je ucjenjivao seksualnim uslugama u zamjenu za izdavanje knjiga. Nagiko dlučuje iskoristiti Jeromeovo tijelo kao sredstvo osvete.

Devedesetih godina Peter Greenaway inspiraciju je pronalazio u jeziku novih medija – digitalnoj montaži, CD-romovima i bazama podataka, kao alternativi linearnoj naraciji s jasno postavljenim likovima. Dobar primjer za to je i Tijelo kao knjiga, film inspiriran Zapisima pod uzglavljem, kolekcijom osobnih zapažanja, tračeva i popisa kroz koje je dvorka dama Sei Shonagon bilježila svakodnevicu života na japanskom carskom dvoru u 11. stoljeća. Baš kao i Shonagon, i Greenawayeva junakinja Nagiko tvrdi da su puteni i tekstualni užici međusobno povezani i da je sretna što u oba može podjednako uživati.

Paralele među njima ne staju samo na tome. Dvorska svakodnevica Sei Shonagon pretapa se s Nagikinim sjećanjima na djetinjstvo i trenutačnim seksualnim avanturama, pri čemu papir, ljudska koža i prostor kadra postaju površine za ispisivanje teksta. Prožimanje prošlosti i sadašnjosti, fikcije i stvarnosti, tijela i teksta pritom je dočarano elaboriranim pretapanjima, umetanjima kadrova unutar kadra te babilonski raznolikim korištenjem tekstova u slici, govoru i glazbi, koji dočaravaju hipertekstualnost egzistencije koja je na izmaku 20. stoljeća upravo zakoračila u svoju digitalnu inačicu.

Tijelo kao knjiga uistinu je jedinstven film: maštovita, duhovita, erotična i transgresivna meditacija o našem identitetu, odnosu seksualnog i tekstualnog užitka te još neistraženim mogućnostima filmskog i novomedijskog pripovijedanja.