Program

Priča o Marku Rentonu, mladome zgubidanu iz Edinburgha ovisnome o heroinu, te dogodovštinama u koje upada sa svojim prijateljima Sick Boyem i Spudom. Pokušaji odvikavanja, recidivi, halucinantni tripovi, pljačke, spačke i smrtonosne male mačke samo su neki od elemenata koji čine teksturu jednog od filmova koji su definirali videospotovsku estetiku devedesetih te savršeno utjelovili Zeitgeist društvene tjeskobe na prijelazu tisućljeća.

Soundtrack Trainspottinga i sam je postao kulturni fenomen: sastavljen od već postojećih hitova, koje obuhvaćaju pop i rock 1970-ih, brit pop 90-ih te sve popularniji tehno iz istoga desetljeća, Boyle je i kroz glazbu dočarao promjene na glazbenoj i klupskoj sceni, gdje je rock zamijenjen raveom, a heroin ecstasyjem. Boyle je za antologijsku scenu u zahodu htio iskoristiti Bowiejevu Golden Years, no glazbeni mag nije mu odobrio prava za korištenje, pa su na nagovor utjecajnog glazbenog producenta (i predanog partijanera) Tristrama Penne iskoristili Deep Blue Day Briana Ena. Penna je Boyleu dao još nekoliko glazbenih savjeta, među ostalima i onaj da u početnoj sceni potjere iskoriste Lust for Life Iggyja Popa, koji je Bowie producirao. „Rezultat je bio transformativan“, izjavio je Penna za Dazed, a s obzirom na važnost koju soundtrack ima za Boyleov film ovo ćemo uzeti kao dokaz da je Bowie na njega izvršio značajan utjecaj samim time što je u njemu odbio direktno sudjelovati.

Prema Dazedu, Bowie je Boylea odbio još dvaput u nastavku karijere: nije htio nastupiti ni na otvaranju Olimpijskih igara u Londonu 2012. godine, niti mu ustupiti prava na svoje pjesme u biopicu koji je u to vrijeme pripremao. Kakve je to posljedice imalo na povijest filma i televizije, zaključite sami.