Program

Nakon završetka studija i prekida afere s profesorom, mlada Theresa Dunn napušta svoju konzervativnu katoličku obitelj i odlazi živjeti u New York na poziv svoje starije i razvedene sestre Katherine. Ondje se zapošljava kao učiteljica u školi za gluhu djecu. Uživajući u novootkrivenoj slobodi, Theresa se odbija vezati za jednog muškarca. Danju posvećena poslu i učenicima, noću otkriva čitav novi svijet u njujorškim noćnim barovima i seksualnim avanturama s različitim muškarcima.

Tražeći gospodina Goodbara adaptacija je istoimenog romana Judith Rossner inspiriranog stvarnim likom mlade njujorške učiteljice koja je često pohodila barove za samce u potrazi za seksualnim partnerima. Iako u svojoj srži moralna priča o zamkama ženskog seksualnog oslobođenja, film ne skriva svoje simpatije prema junakinji, koju prikazuje u puno boljem svjetlu nego što to čini roman. Topla, duhovita i samodostatna, Theresa se na svome putu emancipacije osjeća sasvim ugodno sama u svome društvu bez potrebe za trajnim vezivanjem. A ispravnost te odluke sve se više potvrđuje sa svakim novim muškarcem kojeg susretne.

Čini se da takav pristup nije sjeo autorici romana, Judith Rossner, koja je filmskoj adaptaciji zamjerila upotrebu pop-sociologije kakvu se trudila izbjeći u svome književnom predlošku, te je dramatično prokomentirala kako se osjeća kao majka koja je svoju trinaestogodišnju kćer dovela pred vrata Romana Polanskog, nesvjesna što će se dogoditi.

„Radije bih bila zavedena nego tješena“ kaže Theresa svome profesoru/ljubavniku nakon trenutka ranjivosti u kojem je s njime podijelila traumatičnu epizodu iz djetinjstva kada je zbog operacije skolioze godinu dana bila vezana za krevet, potpuno imobilizirana i izložena tuđim pogledima. Operacija je na Theresi ostavila mnogo više od fizičkog ožiljka kojeg se srami. Ljubavne eskapade održavaju je u stanju neprestanog pokreta (ili bijega, kao da bi je paraliza mogla ponovno sustići), pomažući joj uspostaviti kontrolu nad vlastitim tijelom i životom. Theresina emancipacija bila je uspješna, no u vrijeme društvenih obračuna s nasljeđem seksualne revolucije 60-ih, njezina sudbina u mainstream filmu mogla je jedino biti svedena na moralni poučak.

Međutim, iako zamišljen kao kritika životnog stila protagonistice, zahvaljujući karizmatičnom nastupu Diane Keaton u jednoj od svojih najboljih uloga moralizatorstvo Brooksova režijskog postupka okreće se protiv samoga sebe. Rezultat je uznemirujuća ilustracija brutalnosti kojom se ženska seksualna autonomija kažnjava na velikome patnu, ali i nezaboravno djelo koje osvaja kranje neobičnim spojem dekadencije i melankolije.