P.J. Lurz, industrijalac s uredom u berlinskoj neboderu, obavještava svoje američko sjedište da tvrtka ima poteškoća s prodajom sigurnosnih računalnih sustava zapadnonjemačkoj vladi u Bonnu. Kako bi doskočio tome problemu, Lurz je skovao tajni plan za povećanje prodaje: u suradnji s načelnikom policije oformit će terorističku ćeliju sastavljenu od salonskih ljevičara, koju će potom iskoristiti u svrhu marketinga i prodaje.

„Neki dan sanjao sam da su kapitalisti izmislili teroriste kako bi prisilili državu da se bolje brine za poslovnu zajendicu. Smiješno, zar ne?“ Riječ je o jednoj u nizu zajedljivih i pronicljiv dijaloških razmjena koje karakteriziraju Treću generaciju, jedan od Fassbinderovih najkontroverznijih, ali i najoriginalnijih filmova, u kojem je dao osebujan pogled na terorističke događaje koji su obilježili tzv. njemačku jesen. Treća generacija u naslovu odnosi se na novu, tada aktivnu generaciju ljevičarskih aktivista koji, za razliku od idealističnih šezdesetosmaša i oružane borbe prve generacije RAF-ovaca, nisu imali jasnu politiku ni ideologiju i djelovali su nepromišljeno. Sve to činilo ih je podložnima manipulaciji, bez da su sami toga bili svjesni. „Kao da je riječ o lutkama,“ zaključit će Fassbinder, pozivajući se i ovdje na jedan od svojih omiljenih motiva, koje smo među ostalim vidjeli u Gorkim suzama Petre von Kant i Kineskom ruletu.

Međunarodna kritika pozdravila je Fassbinderov film, no na domaćem terenu izazvao je nekoliko incidenata. Jedan projekcionist hamburškog kina koje je prikazivalo film bio je pretučen, dok je bijesni gledatelj u Frankfurtu na ekran bacio kiselinu. Danas rijetko prikazivana, Treća generacija skriveni je dragulj Fassbinderova opusa, koja još jednom potvrđuje Fassbinderovu neumoljivu ambivalentnost u tretmanu provokativnih tema, bez obzira koliko kontroverzne ili opasne bile.