Elvira je transrodna žena koja utjehu i nježnost traži na krivim mjestima, najčešće u naručju fizičkih i psihičkih nasilnika. Nakon što u novinama izađe intervju u kojem se osvrnula na svoj odnos s Antonom Saitzom, moćnim židovskim poslovnim čovjekom za kojega je nekada radila na crnoj burzi i zbog kojega je i promijenila spol, Elvira će se upustiti u nadrealno putovanje u potrazi za svojim korijenima, tijekom kojeg će se njezina osobna priča ispreplesti s poviješću čitave zemlje.
U godini s 13 mjeseca jedan je od najosobnijih i najkompleksnijih radova u Fassinderovu opusu. Lik Elvire oblikovan je po uzoru na Armina Meiera, Fassbinderova dugogodišnjeg partnera koji je izgubio život predoziravši se nedugo nakon zajedničke svađe, i to (pretpostavlja se) upravo na Fassbinderov rođendan. No Fassbinder posveta preminulom ljubavniku lišena je bilo kakve sentimentalnosti.
Njegova Elvira je, baš kao i Meier, rođena kao dio Himmlerova projekta Lebensborn (križanjem idealnih roditelja u svrhu stvaranja arijevske rase), dok je Saitz odrastao u logoru Bergen-Belsen. Pedesetih godina polovi moći se obrću: Saitz se bogati na crnoj burzi mesne industrije pa od žrtve holokausta postaje bogati kapitalistički ugnjetavač. Nije stoga nimalo slučajno što se radnja filma odvija u Frankfurtu, gradu koji je – riječima Milana Pribišića u knjizi Sveti Fassbinder – za Fassbindera bio oličenje zapadnonjemačke imitiacije potrošačkog kapitalizma.
U Fassbinderovu viđenju svijeta svaki moćnik zahtijeva žrtvu na kojoj će svoju moć i demonstrirati, a toga nisu lišene ni dojučerašnje žrtve kao što je Anton Saitz. Elviri, s druge strane, odbačenoj i napuštenoj od svih, preostaje samo žrtvovati sebe kako bi tim činom potvrdila svoju autonomiju. U tom smislu simptomatična je i posebno mučna scena snimljena u klaonici, u kojoj Elvira objašnjava kako klanje „životu životinje daje smisao“. Naposljetku, i sama je promijenila spol ne zato što se osjećala kao žena, nego zato što je Saitz izjavio da bi je možda mogao voljeti da je žensko – samo da bi je nakon toga odbacio.
Paradoks autonomije koja počiva na samoponištavanju u srži je idnentiteta mnogih Fassbinderovih likova, a to je i jedan od razloga zbog kojeg njegovi filmovi, iako duboko politični, subverzivni i progresivni, rijetko kada mogu figurirati kao programatska djela za političku borbu marginalizirane kulture kojom se bave. Identitet kod Fassbinderovih likova nije operativna, nego nestabilna kategorija, više je proces nego struktura, koja se oblikuje u dinamičnim sudarima osobnog i društvenog, iracionalnog i praktičnog.
Ulogu Elvire maestralno je odigrao Volker Spengler, jedan od stalnih članova Fassbinderove filmsko-kazališne trupe, koji je istančanošću nastupa uspio dosegnuti i ponajbolje kreacije Margit Carstensen i Hanne Schygulla.
