Oni već upoznati s filmografijom argentinskog redatelja Eduarda Williamsa znaju da njegovi filmovi počinju in medias res. Njegove priče uvijek slijede dvadesetogodišnjake s niskim primanjima iz raznih dijelova svijeta — Južne Amerike, Afrike i/ili Azije — koji između ljenčarenja s prijateljima rade nisko plaćene, smjenske i druge nestalne poslove. To su priče u koje gledatelje uvlači usred scene, usred razgovora, ponekad čak usred rečenice i odmah nam daje zadatak da uhvatimo (i zadržimo) korak s raspršenim postupcima i mislima likova. Nije stoga iznenađujuće da i njegov novi film, Uspon čovjeka 3, nastavak njegovog prvijenca, Uspon čovjeka (prikazanog na HRFF-u 2016. godine) nastavlja tamo gdje ništa nije stalo. Film rađen u ekstremu suvremene filmske industrije koja je postala nezainteresirana za proizvod koji nije ni nastavak, ni remake, ni reboot, Williamsova Uspon saga je franšiza koja odgovara na tu trenutnu klimu i poziciju autorskog filma, pri čemu se konvencije kontinuiteta, mehanike zapleta i psihološka jasnoća sve više dovode u pitanje, ako ne i izravno odbacuju. Nemamo pojma kamo idemo, ali zapravo tamo stižemo vrlo brzo.

Likovi iz „prvog“ dijela, ne pojavljuju se u trećem, a sličnosti lokacija koje ih povezuju – Argentina, Mozambik i Filipini u prvom; Šri Lanka, Peru i Tajvan u ovom – fluidno su linearne do duhovito eliptične. Exe, Alf, Archie i Canh su otišli, a Williams nas sada upoznaje s Meera & Sharika, Livia & Abel, i Ri Ri & „BK“. Sve je manje erotično, ali mnogo više queer; novi Uspon djeluje spontanije, lakše i razigranije. Gluma je grublja, ali se film manje utemeljuje u čistom realizmu. Uspon čovjeka 3 završava „nezavršen“, narativne niti su ostavljene nerazriješene, praznine nisu tu da se premoste, već da stvore nove oniričke crvotočine. Neki bi rekli da je to progres.