Dječak Gong živi u izoliranom planinskom selu gdje o njemu brinu baka i djed. Njegov otac je ostao bez ruke u nesreći nakon čega je majka napustila obitelj. Odrasli oko njega polažu velike nade u Gonga, vjerujući kako njihova budućnost i izlazak iz siromaštva ovise o njegovu školskom uspjehu. Odrastajući u ruralnom kraju provincije Hunan, navigirajući između zaigranih dječačkih sanjarija i surove realnosti obiteljskih prilika, Gong će neizbježno morati napustiti djetinji kraj ne bi li potražio posao u udaljenim gradovima. U školi otkriva snagu poezije koja mu pomaže slikovito pretočiti vlastitu osamljenost u riječi, u kojima se reflektiraju veličanstvena ravnodušnost prirode koja ga okružuje i društveno-ekonomski pritisci proizašli iz visoke kompetitivnosti istočnoazijske kulture. Snimljen tijekom četiri godine film postaje intimni portret dječaka u njegovoj tihoj samoći. Dječaka koji u sebi nosi teške, sjetne, starmale stihove poput „Vjetar otpuhuje more / čini obilje svijeta / no preostaje samo praznina“ (Tihi vjetar, Gong Youbin). Alegorijski prikaz odrastanja u ruralnoj Kini i formativno putovanje dječaka-pjesnika snimljeno je u velebnim crno-bijelim tabloima koji uokviruju njegove poeme i naglašavaju njihovu kaligrafsku tankoćutnost. Uz sporadične verbalne razmjene film nas prepušta kontemplativnoj tišini prirodnih prostranstava u kojima i sama ljudska lica postaju krajolici. Chenova kamera bilježi jaz između poezije i realnosti a vizualni jezik filma oblikuje se iz tog bolnog puknuća pozivajući nas da se nadovežemo s vlastitim izgubljenim emocijama i sjećanjima te pronađemo u njemu eho svijeta kakvog smo nekoć zamišljali i koji je polako izblijedio pod bremenom odrastanja. (Dina Pokrajac)