Pedesete godine prošloga stoljeća u Zenici se dižu čeličane, koje će ovaj provincijski bosanskohercegovački gradić transformirati u moderan industrijski grad. Iz svih dijelova zemlje vlakovima stižu radnici koji će sudjelovati u izgradnji visoke peći. Među njima su tehničari i inženjeri, seljaci i njihove obitelji, ali i seksualne radnice i kriminalci. Svima njima rukovodit Šiba, idealistični upravitelj predan svome poslu, koji će visoku peć u pogon pustiti pod svaku cijenu, čak i ako će to značiti suprotstavljanje ostatku kolektiva.

U Uzavrelom gradu Bulajić vješto koristi podzaplete kako bi skrenuo pozornost na niz društvenih promjena do kojih je dovela intenzivna industrijalizacija zemlje. Opismenjavanje i obrazovanje neukih radnika, odnos između sela i grada, transformacija tradicionalnih obiteljskih i rodnih odnosa, emancipacija žena kroz uključivanje u radne procese – to su samo neki motivi koji naglašavaju ljudska lica u radničkim masama Bulajićevih cinemascopea, što filmu daje uistinu epski karakter freske društva u mijeni. Paradoksalno, upravo je ljudskost likova i priče zasmetala dijelu partijskih dušebrižnika.

Unatoč tome što je scenarij inspiriran iskustvima stvarnih ljudi, dio kritičara nije bio zadovoljan činjenicom da Bulajić među likovima ima i seksualne radnice, sitne kriminalce, ali i pojedince kojima je više stalo do vlastitog komfora nego do izgradnje visoke peći. U novinama se povela i polemika oko opravdanosti korištenja estetike neorealizma, koju vezujemo uz oslikavanje talijanske poslijeratne bijede i ljudi s društvene margine, kada u Jugoslaviji – razumije se – toga nije bilo.

Uzavreli grad se zbog naglaska koji je stavio na ljudski danak plaćen za modernizaciju zemlje umjesto na jednolično slavljenje državnih projekata danas drži za preteču crnog talasa – struje koju je u vrijeme najvećih polemika Bulajić i sam javno kritizirao.