Max Renn predsjednik je tv kuće civic-tv, specijalizirane za senzacionalističke sadržaje. U potrazi za što kontroverznijim materijalom nailazi na skriveni prijenos piratske emisije Videodrome, sastavljene od snimaka mučenja i nasilja. Pokušavajući otkriti izvor snimaka, fascinirani Max ulazi u psihodelični elektronički svijet zavjera, sadomazohizma i podivljalih halucinacija u kojem postaje nemoguće razlučiti stvarnost od katodne cijevi.

„Živimo u vrijeme hiperstimulacije, žudimo za podražajem radi podražaja, prežderavamo se njime. Uvijek želimo još“ kaže radijska voditeljica Nicki u interpretaciji vrhunske Debbie Harry, sažimajući polazišnu točku filma koja Videodrome danas čini još relevantnijim nego što je bio u vrijeme kada je snimljen. Naime, izvor te hiperstimulacije u Videodromeu su elektronički mediji, osobito televizija kao „mrežnica oka čovjekova uma“.

Iako stoji čvrsto unutar žanra tjelesnog horora, središnja mutacija filma nije ona tijela već ljudske svijesti preoblikovane televizijom i masovnim medijima. Snimljen u vrijeme kada je televizija odavno preuzela i povezala sfere javnog i privatnog, Videodrome se bavi posljedicama širenja tehnologije u sve zakutke naših života. Moć elektroničkih medija da oblikuju naše viđenje stvarnosti u Videodromeu postaje doslovna sposobnost programiranja uma likova gledanjem videosadržaja. Senzacionalizam, nasilje i seks pritom nisu toliko ključni sastojci procesa, koliko primamljivi okusi koji će privući veći broj naivaca gladnih novih podražaja.

Tjelesne mutacije i podražaji kroz koje prolazi njegov lik u filmu ostavile su danak i na samom glumcu Jamesu Woodsu, koji je crtu povukao pred scenom u kojoj je na glavu trebao staviti elektroničku kacigu. U sceni ga je naposljetku zamijenio Cronenberg, glavom i bradom. Iako je po izlasku doživio neuspjeh među publikom, Videodrome je brzo postao kultni klasik i jedan od najutjecajnijih Cronenbergovih filmova. Andy Warhol svojedobno ga je proglasio Paklenom narančom 1980-ih.