Kada su krajem 90-tih godina krenula reizdanja kultnih filmskih klasika na DVD-u, John Waters, camp i queer „kralj bljuvotine“ i „Papa trasha“ kako su ga mnogi od milja nazivali, objavio je svojim fanovima kako njegov drugi dugometražni film vjerojatno nikad neće biti ponovno objavljen. Razlog je, između ostaloga bio i licenciranje glazbe koju je obilato i bez ikakvih prava koristio, a tek potom sam sadržaj filma, u kojemu osim što po prvi puta koristi dijaloge, miješa komediju, klasičan monster movie i definira ono što će kasnije postati namjeran i nimalo slučajan trash. Ipak, Watersovo obećanje nije se ispunilo: film je u spektakularnoj restauraciji objavio ni manje ni više nego The Criterion Collection, edicija najuglednijih djela iz povijesti medija, gdje su se Divine i ekipa našli bok uz bok klasicima europskog, američkog i svjetskog filma. Waters i Divine i prije su toga ušli u udžbenike povijesti estetike, najprije sa Pink Flamingos (1972.), Female Trouble (1974) i Desperate Living (1977.), tvoreći osobit potpis mišljenog preglumljivanja, izvrtanja društvenih normi, citiranja najpoznatijih naslova pornografskog i B-filma, te podužih govornih monologa krcatih jezičnim zaokretima. Iako su mnogi mislili kako se radi o niskobudžetnim improvizacijama, Watersovi filmovi, za koje je no-budget točnija kategorija, režirani su i glumljeni prema unaprijed pripremljenim plahtama ispisanih scenarija i ideja; glumci su morali izreći i učiniti baš ono što je redatelj zamislio i mjesta za kraćenje i/ili dodavanje nije bilo. „Celuloidni zločin!“, piše često na plakatima ovog filma, ismijavao je sve do čega je stigao, pa čak i hipijevski mirovni pokret, dok je svoju zvijezdu Lady Divinea, veću od života i glamurozniju u prljavštini od ičega što hoda, još pripremao za ono što će kasnije učiniti sa psećom kakicom i tako šokirati baš svakog gledatelja. Ovdje se Divine hrva s ogromnim gumenim čudovištem, evocira hollywoodsku glumu i pojašnjava što bi to bio „Rosemary Job“, a sve u nevjerojatnoj kombinaciji malih posveta najbizarnijim naslovima drive-in kina i tada još ozloglašenijim žanrovskim probojima Herschella Gordona Lewisa. Waters je i danas zadržao rolu onoga koji nam otkriva novo i nepoznato, pa tako svake godine izbacuje 20-tak preporuka za filmove koje treba vidjeti, iako sam ne snima onom žestinom kojom se proslavio u sedamdesetima. Valja biti iskren, a i sam je to naglasio, filmovi koje je on ali i njemu slični redatelji snimao prije 30-tak i više godine, danas jednostavno ne bi bili mogući. Prekršili bi apsolutno svaku ideju političke korektnosti i ne bi bili prikazani nigdje. Zato je projekcija Višestrukih manijaka vrhunac dana koji je posvećen radu zagrebačkog unuka Divinea i Johna Watersa, jer autentičnost ovakvog pristupa, kao i njegova pozicija unutar povijesti queer filma, nenadmašni su i neponovljivi.
Na početku projekcije prikazat ćemo ratkometražni film JOHN WATERS: ZABRANJENO PUŠENJE (John Waters: No Smoking, US, 1′).
Javno-zdravstveni i edukativni namjenski film za kino Nuart, John Waters je snimio početkom 80-tih godina, ni sam zapravo ne zna kad. Ali u samo jednome potezu i svega nekoliko rečenica, zorno je objasnio upravo na svoj način, zašto pušenje, posebice u kinu, nije dozvoljeno. Obrnutom logikom, kakvom je i u svojim filmovima osvojio publiku, našalio se sa konvencijama i idejama mladih delikvenata, koji su mu omiljena tema, a preko kojih odašilje jaku društvenu kritiku. Ovaj kratki film prikazivao se godinama prije svake projekcije Nuart kina, a jedina preživjela kopija čuva se u arhivu organizacije nagrade Oscar Američke akademije za film. John Waters prestao je pušiti 90-tih.
