Oslobođenje. Ljudi, izašli iz rata, bore se za obnovu zemlje. Mladi Ivan Medanić Vrana, Dalmatinac kojem su talijanski okupatori ubili oca, školuje se kod rođaka u Istočnoj Srbiji. Ivan je ponesen poslijeratnom euforijom i angažiran u aktivnostima partije, uvjeren da doprinosi višim ciljevima. No kada vidi da partijski vrh poseže za montiranim političkim procesima i likvidacijama kako bi osigurao privilegije u novoj konstelaciji odnosa, njegovi će ideali biti dovedeni u pitanje.

Zaseda Živojina Pavlovića jedan je od najkontroverznijih – i najboljih – ostvarenja crnog talasa i jugoslavenskog filma uopće. Legenda kaže da je nakon zatvorene projekcije antologijski završetak do te mjere „zakucao u sjedala“ članove tužiteljstva i političare da su nakon desetak minuta šutnje komentirali: „Ovo je savršeno delo, mi nećemo intervenisati, ali ga nemojte ni prikazivati!“. Tako se i zbilo: nakon Pulskog festivala i FEST-a, gdje je projekcija izazvala toliki interes da je publika razbila stakla u izlozima, nikada nije pušten u distribuciju.

Inspirirana Pavlovićevim osobnim iskustvima, vlastitom pripovijetkom Legenda i pripovijetkom Po treći put Antonija Isakovića, Zaseda je i danas značajna zbog beskompromisnog i radikalnog propitivanja revolucionarne etike, posebice u prvim danima stvaranja nove države. Pavlović vješto koristi kadar-sekvence, dubinsku mizanscenu i elaborirane vožnje kamerom u masovnim scenama kako bi dočarao lakoću kojom euforija pobjede može prijeći u zlouporabu moći, a potom i u zločin. Pritom vješto koristi podzaplete zabranjene ljubavi između Ivana i Milice, kćerke uglednog odvjetnika, te iznenadnih diverzija preostalih četničkih simpatizera, kako bi pojačao tenzije unutar priče.

Pavlović je Zasedu opisivao kao svoj najdraži, najbolji i duboko osoban film, a njegovo inzistiranje da je važnije suočiti se s mračnom stranom vlastite ratne prošlosti nego se slijepo držati nacionalnih mitova i dalje je dojmljivo i inspirativno.