Poznati španjolski glumac Julio Arenas nestaje tijekom snimanja filma. Iako njegovo tijelo nikada nije pronađeno, policija zaključuje da se utopio u moru. Godinama nakon toga, misterij oko njegovog nestanka ponovo dolazi u fokus javnosti putem televizijskog programa koji prikazuje njegov život i smrt, uz ekskluzivne snimke posljednjih scena koje je snimio njegov prijatelj, redatelj Miguel Garay. Veliki španjolski sineast Víctor Erice koristi strukturu film-unutar-filma kako bi nakon tridesetogodišnje cezure isporučio svoj povratnički trosatni komad o sjećanju, identitetu, starenju i samom filmskom mediju, njegovoj moći da zaposjedne naše snove i pobudi naše znanje i strahove. Film pospješuje sjećanje i u obliku sablasnih prikaza vraća ono što je nestalo i davno prošlo, no istovremeno sam je u opasnosti da iščezne pred naletom digitalnih tehnologija – jer što više bilježimo to manje pamtimo – a doba opsjednuto arhiviranjem i pohranjivanjem svih prolaznih trenutaka na dostupnim nam spravama paradoksalno proizvodi kulturu zaborava. Pred nama je uznemirujuće nježna kompozicija natopljena melankolijom i enigmatična ruminacija o uspostavljanju ravnoteže između sjećanja i zaborava kako se približavamo kraju života. No Zatvori oči mogao bi biti i ironičan komentar ili sumorna autofikcionalna šala o „rješavanju“ tajne Ericeova vlastitog nestanka. Slučaj je prividno zatvoren, iako ništa naravno nije objašnjeno. Nadajmo se da Erice neće čekati trideset godina da snimi svoj sljedeći film.