U propalom gradiću u Nevadi zatvara se tvornica građevinskog materijala stara 88 godina, zbog čega tisuće radnika ostaje bez primanja. Među njima je i šezdesetogodišnja Fern, žena koja je sa svojim pokojnim mužem dobar dio svog životnog vijeka provela u tvornici. Fern se priključuje modernim nomadima, uglavnom ljudima treće životne dobi, koji putuju Amerikom radeći honorarne poslove za velike trgovačke lance, otkrivajući novu slobodu u odricanju od situiranosti, posjedovanja te u razumijevanju i solidarnosti.

Kinesko-američka redateljica Chloé Zhao pod lupu je filmske javnosti došla s radovima kao što su Jahač (2017) i Pjesme koje su me naučila braća (2015), suosjećajnim, poetičnim portretima marginaliziranih pojedinaca i zajednica u srcu Amerike, u kojima je spajala dokumentarizam i fikciju. Njezin treći dugometražni film, Zemlja nomada, nastavlja ovaj niz još jednom pametnom kombinacijom filmskih rodova, pri čemu su Frances McDormand i David Strathairn svoje likove odigrali uz rame protagonista knjige Jessice Bruder, koji je poslužio kao predložak za adaptaciju.

Radi se o moćnom portretu suvremene Amerike, zemlje čija uređena predgrađa jedva skrivaju nepremostive socijalne i ekonomske razlike, koje obespravljene pojedince nemilosrdno guraju na marginu. Fern stoga djeluje kao lik iz Vardina opusa: ona je suvremena inačica Mone iz Bez krova i zakona, žena koja odbacuje lažnu sigurnost malograđanske situiranosti, a poput modernih skupljača svoju egzistenciju osigurava od ostataka potrošačke mašinerije suvremenog kapitalizma.

Film Zemlja nomada nagrađen je Zlatnim lavom u Veneciji te Oscarima za najbolji film, režiju i Frances McDormand kao glavnu glumicu.