Program

Program Vizije: Iz Kratke baze 25 FPS-a posvećen je autorima i djelima koji su istraživanjem mogućnosti filmskog jezika pomicali granice medija te ponudili novu perspektivu onoga što sedma umjetnost može biti.

Film Životi izvođača promatra dilemu muškarca koji se ne može odlučiti između dvije žene i zbog čega onda obje pate. U ovom razotkrivanju romantičnih zajednica Yvonne Rainer uzima nekolicinu svojih prijašnjih minimalističkih performansa i prerađuje ih u narativnu formu istražujući likove i društvene odnose. U filmu je vidljiva Raineričina multidisciplinarnost, a i povratak narativnosti i osjećajnosti u eksperimentalni film što je kritičarka Annette Michelson prozvala „The New Talkie“ – filmovi koji istražuju narative čiji je vokabular upoznat s poststrukturalističkim, psihoanalitičkim i feminističkim teorijama humanističkih znanosti toga doba. Snimivši ga iste godine kad i Chantal Akerman svoj Hotel Monterey, Rainer je sa Životima izvođača pokrenula svoju tranziciju iz plesa u film. Film je snimila redateljica i snimateljica Babette Mangolte, zaslužna za snimateljski rad na filmovima Michaela Snowa (Rameau’s Nephew), Chantal Akerman (Jeanne Dielman, News from Home) ili Marine Abramović (Seven Easy Pieces).

Yvonne Rainer

Plesačica, koreografkinja, redateljica i spisateljica Yvonne Rainer (1934) u 60-im godinama prošlog stoljeća bila je vodeća figura utjecajnog njujorškog kolektiva Judson Dance Theatre, pokreta posvećenog eksperimentalnom performansu. Kreirajući neku vrstu anti-plesa, u kojemu bi favorizirala banalne pokrete, nasumičnost, ne-glumu, zadatke, ponavljanja i neodređenost (što su postali standardi suvremenog plesa), objavila je u sklopu jednog eseja „No Manifesto“ (1965) gdje je sažela smjernice svojega minimalističkog koreografskog rada. Napustivši ples u sedamdesetima prigrlila je avangardni film i otad je režirala sedam dugometražnih nekonvencionalnih filmova kako bi se više posvetila političkim i osobnim temama, pri čemu je važan faktor bila njezina „bujajuća feministička svijest“. Koreografiji se vratila 2000. godine na poziv i projekt Mihajla Barišnjikova, a potom je nastavila proizvoditi vlastite koreografske radove.