Arthur Stuart britanski je novinar koji sredinom osamdesetih dobiva zadatak napisati reportažu o Brianu Sladeu, kultnome glam rock glazbeniku čija je karijera obilježila ranije desetljeće, a koji je na svom posljednjem nastupu inscenirao vlastitu smrt i zatim se povukao sa scene. Priču o Brianu Sladeu rekonstruirat će kroz razgovore s njegovim poslovnim i privatnim partnerima, a kroz njih će se provući i priča o Arthurovu sazrijevanju, kao i promjenama kroz koje je britansko društvo prošlo tijekom desetljeća kada se slušao rock.

Većina Bowiejevih biografa složit će se da ne postoji jedan David Bowie: kroz karijeru je svlačio svoje persone kao kožu, a pritom je svatko od nas izgradio vlastitu inačicu Bowieja. Toga je bio svjestan i Todd Haynes, što jasno pokazuje u Zlatnom baršunu. Ruku na srce, Haynes je Bowieja tražio dozvolu za korištenje pjesama, što je glazbenik odbio, jer je u to vrijeme i sam planirao projekt koji bi se bavio glam periodom britanskog rocka. Bowiejev projekt nikada se nije dogodio, no Haynesov srećom jest. Pa premda je Bowie kasnije dobio vlastiti biopic (Stardust, 2020), Zlatni baršun toliko je inspiriran životom, glazbom i utjecajem Davida Bowieja da bismo ga mogli nazvati njegovom ultimativnom filmskom biografijom. U maniri Građanina Kanea (Citizen Kane, 1941), Haynes predstavlja Briana Sladea kao slagalicu sastavljenu od tuđih iskaza i projekcija, bez esencije koja bi ga definirala i objasnila. Time zapravo ostaje do kraja vjeran fantomskoj neuhvatljivosti Bowiejeve persone i njezine gravitacijske privlačnosti, što Zlatni baršun čini najboljom biografijom koju je ovaj veliki glazbenik mogao dobiti. Film je premijerno prikazan u službenoj konkurenciji Filmskog festivala u Cannesu, Sandy Powell donio je nominaciju za Oscara za nadahnute i živopisne kostime, a kao i mnogi filmovi posuti Bowiejevim svemirskim prahom i ovaj je izgradio kultni status u određenim krugovima.