Shinrin-yoku, u prijevodu „kupanje u šumi“, japanska je meditativna terapija koja se oslanja na senzorno povezivanje urbanog stanovništva s iscjeljujućom snagom prirode. (Zli) pandan ovom eko-protuotrovu danas bi bio tzv. glamping – dođeš u prirodu, od nje uzmeš što ti treba, a njezine potrebe zanemariš. Namjera tokijske tvrtke Playmode, da na uštrb ekosustava i homeostaze lokalnih seljana zgrne novac na ovaj način, glavna je okosnica najnovijeg filma Ryûsukea Hamaguchija Zlo ne postoji.

Poznat po svom avanturističkom pristupu kreativnom procesu, Hamaguchi se i u ovom filmu distancira od konvencionalne filmske industrije, a fokusira na suradnju s talentima koje susreće „usput“. Film tako nastaje nakon što mu je skladatelj Eiko Ishibashi (glazbeni suradnik na posljednjem filmu Drive My Car) poslao svoju glazbu i zamolio ga da izradi vizualne elemente koji bi ga pratili u live nastupima. Korak po korak, hodajući po planinskom selu u blizini Ishibashijeva studija i razgovarajući s lokalcima, Hamaguchi iz predviđene 30-minutne forme razvija dugometražni film osmišljen oko postojećih analogno-elektroničkih kompozicija kao intrinzičnog tkiva. Kako sam redatelj kaže, rad na ovom projektu pomogao mu je rasteretiti se pritiska međunarodnog priznanja koji mu je donio prethodni film. I doista, proslavljeni filmaš gradi ovaj svijet povlačeći se, prihvaćajući da se tu na selu i život i filmovi kreću sporijim tempom – strpljivi kadrovi vožnje beskrajnim cestama Hirošime sad su još strpljiviji kadrovi koračanja beskrajnim šumama. Zlo ne postoji otrežnjujuća je antikapitalistička parabola koja propituje koliko i optužuje, mudro upravljajući s oba impulsa.