Virginia Cunningham zatvorena je u psihijatrijskoj bolnici, no ne može se sjetiti kako je tamo završila. Razgovara s glasovima koje samo ona čuje, posjećuje je muškarac koji tvrdi da je njezin suprug, iako ga se ona ne sjeća. Mark Kirk, jedan od psihijatara u ustanovi, u nizu terapija razgovorom nastojat će joj pomoći da dođe do korijena svoga problema.

Zmijsko leglo adaptacija je istoimenog romana Mary Jane Ward iz 1946., u kojem je opisala vlastita iskustva hospitalizacije i nošenja sa shizofrenijom. Film je značajan iz niza razloga, među ostalim i zato jer je svojim empatičnim portretom protagonistice i razmjerno vjernim prikazom uvjeta u javnim psihijatrijskim bolnicama pomogao senzibilizirati javnost o ovome problemu, a navodno i utjecati na legislativu i socijalnu politiku u dvadesetak američkih saveznih država.

Anatole Litvak u priču nas uvodi iz Virginijine točke gledišta, postepeno šireći perspektivu. Time uspješno balansira između njezina subjektivnog doživljaja stvarnosti i potrebnog odmaka, koji omogućuje da se situacija sagleda iz više kutova. Film je zanimljiv jer vjerno dočarava i birokratsko ustrojstvo bolnice, ima kompleksan prikaz zaposlenog osoblja i različitih pristupa liječenju, a pokazuje da je za Virginijin oporavak odnos s ostalim pacijentima od jednake važnosti kao i razgovor s doktorima i sestrama.

Spomenuti treba i izvrstan središnji nastup Olivije De Havilland, čija gluma nikada ne skreće u manirizam, a pritom vješto balansira između nekoliko emotivnih registara. Zmijsko leglo bio je nominiran za nekoliko Oscara, uključujući one za najbolji film, režiju i glavnu glumicu, a osvojio je Oscara za oblikovanje zvuka.