U ljeto 1983. u sjevernoj Italiji sedamnaestogodišnji Elio provodi praznike u vikendici svoje obitelji. No dolazak očeva asistenta Olivera u njemu će se probuditi osjećaje kojih dosad nije bio svjestan.

Zovi me svojim imenom predstavlja prekretnicu u načinu na koji su se LGBTQ likovi i teme prikazivali u srednjostrujaškoj kinematografiji. Luca Guadagnino lišava priču melodramskih elemenata koji su predstavljali obvezni sastojak filmova u rasponu od Philadelphije (1993) do Planine Brokeback (2005), a koji su gej identitet i iskustvo predstavljali kroz prizmu bolesti, krivnje i straha od nasilja i smrti. Lik suosjećajnog oca koji nedvosmisleno podržava osjećaje svoga sina također je označio paradigmatsku promjenu u prikazu obiteljskih odnosa gej osoba. Guadagninovi protagonisti imaju slobodu da vlastitim odlukama i postupcima budu odgovorni za (ne)uspjeh vlastite veze, umjesto da o njima odlučuju vanjske okolnosti.

Premda nije prvi koji je posegnuo za sličnim rješenjima (Vikend, 2011, Adelin život, 2013), Zovi me svojim imenom rijedak je primjer filma koji je ostvario značajan uspjeh izvan niše LGBTQ i festivalskih krugova, a publiku i kritiku diljem svijeta osvojio je melankoličnom i senzualnom pričom o odrastanju, uzbuđenju prve ljubavi te otkrivanju vlastite seksualnosti s kojima su se mogli povezati gledatelji bez obzira na dob i seksualnu orijentaciju. Film očarava i svojim pastoralnim ugođajem te i dalje rado slušanim soundtrackom američkog kantautora Sufjana Stevensa.

James Ivory nagrađen je Oscarom za adaptirani scenarij, a ostvario je i nominacije za najbolji film, Stevensovu pjesmu Mystery of Love te Timothéeja Chalameta u ulozi Elija, koja ga je prometnula u međunarodnu zvijezdu. Spomenimo i to da je riječ o adaptaciji hvaljenog istoimenog romana Andréa Acimana, talijansko-američkog pisca koji kao je kao i Guadagnino svoje djetinjstvo proveo u Africi (Aleksandrija). Film je u hrvatskim kinima bio distribuiran pod nazivom Skrivena ljubav.